Jedna vrsta jedinica koje su sudjelovale u Prvome svjetskom ratu bile su dobrovoljačke ili tzv. legionarske jedinice. Ove „vojske u egzilu” popunjavane su pripadnicima naroda koji su živjeli izvan teritorija matične zemlje ili ratnim zarobljenicima koji su se odlučili boriti na protivničkoj strani. Najpoznatije su Čehoslovačka legija na strani Antante i poljske legije, koje su se borile za obje zaraćene strane. Na strani Antante borili su se i dobrovoljački odredi sastavljeni od južnoslavenskih iseljenika na Zapadu (prvenstveno SAD-u) i austrougarskih vojnika koji su pali u rusko ili talijansko zarobljeništvo.

 Dobrovoljci u Rusiji
Najpoznatija od tih dobrovoljačkih jedinica nastala je u Rusiji. Njezino osnivanje potaknuto je molbom srpskih zarobljenika iz austrougarske vojske koji su preko srpskih organizacija u Rusiji tražili priliku boriti se za svoj narod. Zadaća organiziranja dobrovoljaca pripala je srpskomu konzulu Marku Cemoviću. On je iskoristio dolazak cara Nikole II. u Odesu na smotru vojske kako bi mu osobno predstavio pitanje dobrovoljaca. Car je 7. studenoga 1915. pristao na osnivanje dobrovoljačkih jedinica u Rusiji, pa je krajem 1915. u Odesi formiran Srpski dobrovoljački odred.
Organiziranje je u početku teklo sporo, a financirale su ga privatne osobe (bogati srpski trgovci). Početkom je 1916. financiranje preuzela srpska vlada, a 27. veljače ruska. Ruske su vlasti pristupile prikupljanju dobrovoljaca nevješto i bez dobra razumijevanja političkih okolnosti, a dio ruskoga časničkog kadra bio je sumnjičav prema samome konceptu formiranja jedinica od ratnih zarobljenika. Unatoč tomu, u Odesi je sredinom ožujka 1916. organiziran prvi pješački puk dobrovoljaca s trima bataljunima, svaki s četiri čete, a odmah nakon toga pristupilo se formiranju drugoga puka. Predviđeno je da svaki puk ima strojničko odjeljenje od 6 oružja (kasnije 12 + 2 pričuvna), konjičko-izviđačko odjeljenje (63 konjanika), telefonsko odjeljenje te vojnu komoru. Vojnici su naoružani austrougarskim oružjem iz ratnoga plijena. Časnici su nosili srpske odore, a vojnici austrougarske odore sa srpskim šajkačama i znakovljem. Pri stupanju u odred časnici i dočasnici zadržali su čin koji odgovara onomu kojega su imali u austrougarskoj vojsci, a morali su položiti prisegu srpskomu kralju.
Drugi je puk popunjen ljudstvom krajem ožujka 1916., nakon čega su još formirani treći i skelet četvrtoga puka. Do polovice travnja u Odesi je okupljeno 9904 dobrovoljaca uključujući 262 časnika (120 Srba, 90 Hrvata, 40 Slovenaca, 9 Čeha i 3 Rusina), a krajem mjeseca već ih je bilo 12 563. Priključilo im se 77 časnika iz srpske vojske.

Regionalno porijeklo dobrovoljaca poloviniom travnja 1916. (prema Stevan Rajković: Jugoslovenski dobrovoljački korpus u Rusiji 1914. – 1918.):

Iako su se hrvatski i slovenski časnici prikazali prijemčivi ideji sudjelovanja u dobrovoljačkim jedinicama, među običnim je vojnicima odaziv bio slab. Dana 29. travnja 1916. Srpski dobrovoljački odred reorganiziran je u 1. srpsku dobrovoljačku diviziju. Zapovjednik joj je bio pukovnik Stevan Hadžić, a sve vrhovne položaje popunili su srpski časnici, uglavnom oni iz srpske vojske. Organizirana je po uzoru na ruske divizije (4 pješačka puka). Planirano je formiranje 2. dobrovoljačke divizije i čehoslovačkoga puka, ali je zbog nedostatka vojnika osnovan samo dopunski puk.

Vatreno krštenje
Nakon pregovora s Rusima, određeno je da će Divizija sudjelovati u borbama protiv Bugara na Dobrudži. Uvrštena je u sastav ruskoga 47. korpusa, a Rusi su se obvezali pribaviti joj topničko oružje. Divizija je 29. kolovoza stigla u Dobrudžu, pri čemu joj je brojčano stanje bilo: 458 časnika, 761 dočasnik, 14 764 vojnika, 12 350 pušaka, 56 strojnica, 2228 konja, 898 kola.
Ruski 47. korpus poslan je kao potpora istočnoj skupini rumunjske 3. armije, a na protivničkoj se strani našla 3. bugarska armija ojačana s dvjema osmanskim i dijelom jedne njemačke divizije. Dobrovoljačka divizija doživjela je vatreno krštenje 7. rujna 1916. kod Kara Sinana, tijekom napredovanja prema Dobriču. Slijedile su obrambene bitke kod Hardalija i Teke Deresija (danas Valea Ţapului) 13. i 14. rujna, kod Kokardže i Sosusi Ali Beija 18. – 20. rujna te 2. – 10. listopada kod Amzače i Edilkjoja. Divizija je pokazala visok borbeni moral, ali ju je sputavala neadekvatna oprema. Nakon kratka zatišja borila se u bitkama kod Edilkjoja i Endže Mahale 19. – 21. listopada. Rumunjska je 3. armija uskoro nakon toga bila prisiljena uzmaknuti na sjever. Dobrovoljačka je divizija s popunom tijekom borbi u Dobrudži imala 555 časnika i 18 459 vojnika, a pretrpjela je ukupne gubitke od 755 mrtvih, 6463 ranjenih i 1321 nestalih.

Povratak s bojišta i disidentski pokret
Dobrovoljačka se divizija vratila na područje Odese. Njezini su pukovi reorganizirani dobivši sapersku četu, zapovjedništvo rovovskih oruđa, nastavno zapovjedništvo i zapovjedništvo za prikupljanje oružja. Srpska je vlada bila zadovoljna djelovanjem 1. divizije pa se krenulo s formiranjem stožera Dobrovoljačkoga korpusa i 2. divizije. Dana 29. srpnja 1917. general Mihajlo Živković imenovan je zapovjednikom Korpusa. U Vojnoj se enciklopediji se kao vršna brojka dobrovoljaca (u siječnju 1917.) navodi 914 časnika te 42 260 dočasnika i vojnika. Svega 10 – 15 % vojnika i dočasnika bili su Hrvati i Slovenci, ali je njihov udio među časnicima bio znatno viši.
Krajem 1916. i početkom 1917. na vidjelo su izašli brojni problemi – neadekvatan smještaj za vojnike u Odesi, prisilna novačenja, politički sukobi između dobrovoljaca te agenti Središnjih sila i Italije koji su agitirali protiv dobrovoljačkoga pokreta. Sve je to za posljedicu imalo velik porast broja bjegunaca i stvaranje tzv. disidentskoga pokreta. On se sastojao od dviju glavnih struja. Prva su bili uglavnom srpski vojnici nezadovoljni materijalnom situacijom i zlostavljanjem te koji su tražili reformu zemljoposjeda. Drugu su činili uglavnom hrvatski i slovenski časnici koji su se odupirali velikosrpskomu hegemonizmu u vodstvu pokreta. Među dobrovoljce infiltrirali su se i socijaldemokratski te komunistički agitatori, što je rezultiralo prijelazom znatna broja vojnika u rusku vojsku i, poslije, Crvenu armiju.
Zapovjedništvo Korpusa uvelo je različite mjere da zaustavi rasipanje (npr. osnivanje Policijskoga odjeljenja i Obrazovne komande, premještanje u bolji smještaj kod Aleksandrovska te preimenovanje jedinice u Dobrovoljački korpus Srba, Hrvata i Slovenaca 9. travnja 1917.), ali su se sukobi i bježanja nastavili, a bilo je i krvavih obračuna, pa i ubojstava. Počelo je osipanje Korpusa, koje se intenziviralo nakon izbijanja Februarske revolucije. Do početka svibnja 1917. iz Korpusa je izašlo čak 12 735 vojnika: 7352 Srba, 3782 Hrvata, 1241 Slovenac, 360 ostalih.

Sastav Korpusa početkom svibnja 1917. (prema Rajkoviću):
 

Odlazak na Solunsko bojište
Kako je Rumunjska bila pod njemačkom okupacijom, odlučeno je poslati Korpus kao pojačanje srpskoj vojsci na Solunskome bojištu. Dobrovoljci su putovali u nekoliko skupina od 25. siječnja 1917. sve do početka svibnja 1918. godine. Većina ih je prebačena preko Arhangelska, Sjevernoga ledenog mora, Engleske, Francuske, Italije i Grčke do Soluna, a manja je skupina išla vlakom preko Sibira do Vladivostoka, zatim brodom do Singapura i kroz Sueski kanal. U Solunu se početkom 1918. okupilo 12 704 dobrovoljaca. Sačuvan je podatak da se jedna skupina prilikom dolaska u Pariz sastojala od 58 časnika i 2545 vojnika, od toga 2395 Srba, 158 Hrvata, 77 Slovenaca, 59 Čeha, 6 Slovaka i 8 Poljaka. U Solunu je odlučeno da će se od dobrovoljaca formirati zasebna jugoslavenska jedinica u sastavu srpske vojske – 1. jugoslavenska divizija. Sastojala se od dvaju dobrovoljačkih pukova i dvaju iz bivše Vardarske divizije srpske vojske. Usto je ustrojeno 16 novih četa s 4 – 5 časnika i 150 vojnika koje su služile za popunu. Svi su se ovi vojnici borili do kraja rata na Solunskome bojištu.

Boris Blažina