Teme

Ovom rubrikom predstavljamo niz tema o Velikom ratu obrađenih kroz raznovrsne članke temeljene na literaturi i arhivskom gradivu. Tim ćemo putem nastojati proširiti znanje o manje poznatim vidovima rata i približiti ga čitateljima. Teme koje obrađujemo bit će: vojni aspekti rata, gospodarske prilike u ratu, svakodnevnica u ratnom vremenu, priče pojedinaca te zanimljivosti.
8/18/2016

Kraj carske i kraljevske mornarice

Dana 29. listopada 1918. Narodno vijeće SHS prekinulo je sve državnopravne veze s Austrijom i Mađarskom te proglasilo neovisnu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Hrvatski i slovenski mornari preuzeli su kontrolu nad brodovljem i utvrdama austrougarske mornarice.

Car predaje flotu Državi SHS

Car i kralj Karlo I. odlučio je čitavu flotu predati Narodnome vijeću SHS, smatrajući to boljim ishodom nego da ju preda silama Antante. Mornaričkim je časnicima dao službenu dozvolu da prijeđu u oružane snage novih država. U pulskoj je luci 31. listopada 1918. posljednji puta odsvirana austrougarska himna dok su carske zastave spuštene i zamijenjene trobojnicama. Admiral Miklos Horthy službeno je predao flotu predstavnicima Narodnoga vijeća, a admiral Dragutin Prica postavljen je na mjesto zapovjednika mornarice Države SHS. Hrvati, Slovenci i dio Čeha počeli su slaviti kraj dugogodišnjeg iscrpljujućeg sukoba. Pripadnici ostalih naroda Austro-Ugarske počeli su se vraćati u svoje domovine, a građani Njemačkoga Carstva  povukli su se već nakon što je car Karlo izvijestio Njemačku o prekidu savezništva 26. listopada. Vjerovalo se da je rat završen, a nedostatak osoblja praktički je onemogućio djelovanje preostalih austrougarskih brodova. Zapovjedništvo nad Viribus Unitisom, admiralskim brodom nove flote, preuzeo je Ličanin Janko Vuković Podkapelski, koji je tom prilikom promaknut u kontraadmirala. Narodno vijeće SHS uputilo je vladama sila Antante notu kojom je istaknulo da obustavljaju neprijateljstvo te da su preuzeli čitavu austrougarsku flotu. Nota nije imala odjeka među silama Antante.

Potapanje bojnog broda Viribus Unitis

Dok su u Puli mornari slavili kraj rata, nisu slutili da im prijeti nova opasnost. Naime, upravo su tada Talijani krenuli izvesti smion plan kojega je u svibnju 1918. skovao poručnik Raffaele Paolucci. Dobivši odobrenje talijanskog vojnoga vrha, on je zajedno s bojnikom Raffaeleom Rosettijem krajem listopada krenuo izvesti diverziju na austrougarski admiralski brod Viribus Unitis, koji se tada nalazio usidren u pulskoj luci. U noći s 31. listopada na 1. studenoga Paolucci i Rosetti ukrcali su se na torpedni čamac MAS 95 i stigli blizu ulaza u luku. Koristeći se modificiranim torpedom, diverzanti su ploveći ispod površine mora stigli do svojega cilja i na trup broda nalijepili minu, tzv. pijavicu (tal. mignatta). Prolaz kroz obrambeni sustav luke ih je, međutim, znatno usporio, tako da su minu postavili tek u 4:45 ujutro. Minu su namjestili  da eksplodira u 6:30. Pri pokušaju bijega zarobili su ih stražari s Viribus Unitisa. Odvedeni su pred admirala Vukovića te su mu priznali što su učinili. Evakuirano je sve osoblje s golemog bojnoga broda. Međutim, mina je eksplodirala nešto kasnije, kada se već dio posade bio vratio na brod. Brod koji je još uvijek u imenu nosio moto pokojnog Franje Josipa I. (postoje tvrdnje da je neslužbeno preimenovan u Frankopan ili Jugoslavija) prevrnuo se i potonuo za svega 10-ak minuta, pri čemu je poginulo 250 do 400 članova posade uključujući kontraadmirala Vukovića. Pokojnom kontraadmiralu kasnije je u Puli postavljena spomen-ploča.
Uz Viribus Unitisa miniran je i potopljen parobrod Wien.  To se zapravo dogodilo pogreškom jer je meta druge mine bio bojni brod Tegetthoff. Rosetti i Paolucci su pritvoreni, ali ih je 5. studenog oslobodila talijanska vojska kada je okupirala Pulu. Za svoje zasluge dobili su zlatne medalje za vojne usluge i velike novčane nagrade (Rossetti je svoju darovao udovici i sinu kontraadmirala Vukovića). Potkraj 1919. olupina potopljenoga bojnog broda, koja je dotad ležala na 30 metara dubine, izvađena je i izrezana, a pojedini dijelovi broda odvezeni su u Italiju kao ratni plijen. Dva sidra s Viribus Unitisa izložena su u Muzeju povijesti pomorstva u Veneciji, odnosno pri ulazu u Ministarstvo ratne mornarice u Rimu.

Sudbina preostalih brodova – podjela plijena

Kako je talijanska vojska nakon rata, sukladno odredbama tajnog Londonskog ugovora iz 1915., okupirala velik dio austrougarskog priobalja, tako je plijenila i brodovlje bivše austrougarske mornarice. Većina tih brodova dočekala je kraj rata usidrena kod Pule ili Boke kotorske jer, kako smo već spomenuli, nije bilo dovoljno ljudi za formiranje posada. Tek se manji broj jedinica nalazio u Rijeci, Šibeniku, Trstu ili Lošinju. Članovi posada većine njemačkih jedinica na Jadranu potopili su svoje brodove kako ne bi pali u ruke Talijanima. Tako je završilo ukupno 10 podmornica i dvije torpiljarke. Dvije austrougarske torpiljarke (T12 i 52T) slijedile su njihov primjer. Ovdje vrijedi istaknuti smion pothvat časnika Marijana Polića, koji je mobilizirao dovoljno mornara da bojni brodovi Radetzky i Zrinyi te torpiljarke T12 i T52 isplove iz pulske luke prije nego su Talijani uspjeli učvrstiti svoju vlast u gradu. Brodovi su podigli američke zastave i prošli pored zbunjenih talijanskih brodova. Dok su se Talijani prepirali s ostalim silama Antante (posebice SAD-om) oko toga kome će pripasti brodovlje bivše austrougarske flote, spomenuta četiri broda ostala su bez zaliha hrane i goriva te su uplovila u splitsku luku i predala se Amerikancima, smatrajući da će brodovi tako možda ostati u rukama novostvorene Države SHS. No, njihove su se nade izjalovile. Brodovi su nakratko ostali u američkoj službi pod imenom USS Radetzky i USS Zrinyi, ali su 1920. ipak predani Italiji.
Ugovorom o prekidu vatre između Austro-Ugarske i Italije potonjoj je obećana bezuvjetna predaja jezgre flote: tri bojna broda, tri lake krstarice, devet razarača, 12 torpiljarki, 15 podmornica i jedan minopolagač. Članice Antante prepustile su Državi SHS, odnosno Kraljevini SHS, tek šačicu manjih jedinica. Lavovski dio plijena pripao je Italiji, Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj.
Sile Antante su se 16. studenog 1918. u Veneciji dogovorile o podjeli interesnih sfera na obali. Istra je pripala pod talijanski nadzor, Split i okolica pod SAD, a Boka kotorska bila je pod nadzorom Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske. Vojske Kraljevine Srbije i Italije došle su u sukob oko nadzora nad Rijekom, što je riješeno tek 1924., kada je Rijeka pripala Italiji, a Sušak Kraljevini SHS.


Prikaz podijele ratnih brodova bivše austrougarske mornarice:

Italija: bojni brodovi Tegetthoff, Radetzky, Zrinyi i Erzherzog Franz Ferdinand, krstarice Helgoland i Saida, razarači Meteor, Blitz, Komet, Planet, Trabant, Magnet, Scharfschütze, Uskoke, Turul, Csikos, Velebit, Dinara, Huszar, Warasdiener, Tatra, Balaton, Czepel, Orjen, Triglav (II), Lika (II) i Dukla, 24 torpiljarke i 12 podmornica.
Francuska: bojni brodovi Prinz Eugen i Erzherzog Karl, krstarice Novara i Kaiser Franz Joseph I, razarači Satellit, Pandur, Reka i Uzsok, 4 torpiljarke i 7 podmornica.
Ujedinjeno Kraljevstvo: bojni brodovi Habsburg, Arpad, Babenberg, Erzherzog Friedrich i Erzherzog Ferdinand Max, obalne oklopnjače Monarch i Budapest, oklopni krstaši Kaiser Karl VI i Sankt Georg, krstarice Maria Theresia, Admiral Spaun, Aspern, Szigetvár, Panther i Leopard, te 25 torpiljarki.
Grčka: razarač Ulan, 6 torpiljarki.
Kraljevina SHS: barbetna oklopnjača Kronprinz Rudolf (tada samo goli hulk), 16 torpiljarki.
Rumunjska: 7 torpiljarki.
Portugal: 6 torpiljarki.

Daljnja sudbina brodova austrougarske mornarice

Velika većina brodova koje su preuzele Italija, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo raspremljena je i izrezana tijekom međuratnoga razdoblja, a neke od manjih jedinica nastavile su službu kao brodovi za obuku, plutajuće vojarne i sl. sve do sredine 1930-ih. Zanimljivo je da je Tegetthoff Talijanima prije toga poslužio pri snimanju filma Junaci našeg mora o potapanju bojnog broda Szent István, dok su Francuzi Prinza Eugena upotrijebili kao metu za vježbanje brodskog topništva i analizu Škodinih trocijevnih topovskih kupola. Jedinice koje su preuzele manje države većinom su ostale u službi i u Drugom svjetskom ratu.
Jedini veći brod koji je ostao u službi Kraljevine SHS, Kronprinz Rudolf, izrezan je već 1922. radi zastarjelosti. Sedam od 16 torpiljarki koje je preuzela Kraljevina SHS dočekalo je početak Drugog svjetskog rata, dok su ostale otpisane i izrezane ranije. Svih sedam preostalih su zaplijenili Talijani nakon Travanjskog rata 1941. godine. Dvije od njih su nakon kapitulacije Italije potopljene, jednu su preuzeli Nijemci, a četiri Mornarica NDH. Samo dvije su preživjele rat te ušle u službu socijalističke Jugoslavije pod imenima Cer (bivša 87F) i Golešnica (bivša 76T).
Admiralska jahta Dalmat imala je posebno zanimljivu sudbinu. Nakon rata pripala je Kraljevini SHS te pod imenom Vila služila kao jahta Admiraliteta. Talijani su je preuzeli nakon Travanjskog rata, a 1945. je vraćena Jugoslaviji. Ime joj je promijenjeno prvo u Orjen, a zatim u Istranka. Jedno je vrijeme služila kao restoran na splitskoj rivi, a 2000. je potonula. Izvučena je te ju je kupio jedan Talijan, ali mu je Konzervatorski odjel u Splitu zabranio da brod izveze iz Hrvatske. Godine 2007. Istranka je ponovno potonula, ali je 2014. izvučena te su pokrenuti restauratorski radovi. Jedini je brod bivše austrougarske mornarice (uz riječne topovnjače Leitha i Bodrog) koji je očuvan u cijelosti – od ostalih su sačuvani samo dijelovi. Tako se dio podmornice Ub. 20 čuva u Vojnopovijesnom muzeju u Beču, brodsko zvono s bojnog broda Prinz Eugen izloženo je u Grazu, a slova s imenom broda Szent István pohranjena su u Povijesnom muzeju Istre u Puli. U Italiji se, kako smo već spomenuli, nalaze sidra s Viribus Unitisa, ali i ona s Tegethoffa te dio pramca Wiena.

 

Ljudske žrtve

Prema podatcima objavljenim u mađarskog leksikonu Magyarország az első világháborúban Lexikon A-Zs (Budimpešta, 2000.), austrougarska je mornarica do 1. studenog 1918. pretrpjela sljedeće ljudske gubitke:

 

 

Poginulo

Nestalo

Ranjeno

Zarobljeno

Časnici

91

69

24

690

Dočasnici i mornari

253

570

289

Ukupno:

344

639

313

1986


Ukupno je tijekom rata u mornarici službovalo 56 000 ljudi. Gubitci od 3,5 % (1986 ljudi) bili su razmjerno niži od onih u ostalim granama austrougarskih oružanih snaga.

Boris Blažina

Kalendar 2016.

O projektu

Uredništvo stranica "Prvi svjetski rat - pogled iz arhiva"

Projekt financira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

 

HDA - kontakt

Hrvatski državni arhiv

  • Marulićev trg 21
  • 10000 Zagreb Hrvatska
  • Tel: +385 1 4801 999
  • www.arhiv.hr
Sample Colors
  • Wide
  • Boxed
en-UShr-HR