Teme

Ovom rubrikom predstavljamo niz tema o Velikom ratu obrađenih kroz raznovrsne članke temeljene na literaturi i arhivskom gradivu. Tim ćemo putem nastojati proširiti znanje o manje poznatim vidovima rata i približiti ga čitateljima. Teme koje obrađujemo bit će: vojni aspekti rata, gospodarske prilike u ratu, svakodnevnica u ratnom vremenu, priče pojedinaca te zanimljivosti.
2/10/2016

Vojne pripreme, početak rata, mobilizacije i novačenja

Pripreme za rat od 1906. do 1912. godine

Glavni stožer austrougarskih oružanih snaga, na čijem je čelu bio feldmaršal Franz Conrad von Hötzendorf, razvijao je ratne planove (njem. Kriegsfall, doslovno: ‘slučaj rata’) od 1906. do 1912. godine u skladu s vanjskopolitičkim okolnostima. Predviđajući moguća neprijateljstva s više susjednih država oblikovani su ratni planovi, imenovani početnim slovom potencijalno neprijateljske države:

KriegsfallB

rat na Balkanu, tj. rat protiv Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore

KriegsfallR

rat s Ruskim Carstvom

KriegsfallI

rat protiv Kraljevine Italije

KriegsfallRu

rat s Rumunjskom

 

U slučaju rata aktivno provođenje planova predviđalo je za prvu mjeru proglašenje dana uzbunjivanja, Alarmierungstag, tj. zatvaranje granica i osiguravanje komunikacija. Potom je slijedilo proglašenje djelomične ili opće mobilizacije, i konačno, nakon službene objave rata, okupljene jedinice bile bi poslane na bojišnicu.

Paralelno uz osmišljavanje ratnih planova nastojalo se opskrbiti oružane snage ujednačenom opremom i modernijim naoružanjem. Uz nabavu opreme i naoružanja provodile su se i zakonske pripreme. Izrazito je važna 1912. godina kada su doneseni zakon „o obranbenoj sili” i „o domobranstvu”, kojima su provedene reforme sustava obrane. Uz vojne zakone iste godine objavljeni su i Zakon o ratnim davanjima te Iznimne mjere za slučaj rata. Prvim zakonom trebalo je omogućiti opskrbljivanje vojske u ratu, dok je uloga drugoga bila prilagoditi društvo Monarhije životu u ratnome stanju.  

Složenost sustava obrane Monarhije  

Oružane snage Austro-Ugarske Monarhije bile su ustrojene u tri skupine:   

1.

Carska i kraljevska Zajednička vojska i ratna mornarica

k. u. k.Heer und Kriegsmarine

2.

Domobranstva

Landwehr, Honvéd

3.

Pučki ustanak

Landsturm

 

Zajednička vojska i ratna mornarica bile su glavna obrambena sila države, u kojoj je zapovjedni jezik bio njemački i upravno je spadalo pod Ministarstvo rata (Kriegsministerium) u Beču.  

Domobranstva su bile teritorijalne vojske, zasebno ustrojene u svakome dijelu Monarhije i trebala su djelovati kao ispomoć zajedničkoj vojsci. U austrijskome dijelu države ime domobranstva bilo je Landwehr, gdje je zapovjedni jezik bio njemački, dok se u ugarskome dijelu zvalo Honvéd i u njemu je zapovjedni jezik bio mađarski. Domobranstva su upravno spadala pod Ministarstva za zemaljsku obranu, koja su bila u Beču i u Budimpešti. U okviru ugarskoga Honvéda posebno je bilo ustrojeno Kraljevsko hrvatsko-slavonsko domobranstvo sa zapovjednim jezikom hrvatskim.  

Pučki ustanak bio je krajnja pomoć i vojsci i domobranstvu te se trebao pokrenuti samo u slučaju rata. Ovaj dio oružanih snaga bio je predviđen za razne službe, primjerice za pomoć vojnoj i civilnoj upravi ili za rad u poduzećima od vojnoga značaja, međutim tijekom Prvoga svjetskog rata služio je najviše kao popuna za aktivne jedinice vojske i domobranstva na bojišnicama. 

U načinu služenja vojnoga roka uočava se posebnost sustava obrane Monarhije. Vojna obveza odnosila se na pojedince od 19. do 42. godine života. Svake godine zasebnim se zakonima za vojsku i domobranstvo utvrđivao kontingent, tj. potreban broj novaka koji se raspoređivao po cijeloj državi. Tada su lokalne vlasti, gradovi, općine, kotarevi, provodilestavnju – novačenje. Od popisanih vojnih obveznika zakonom propisan broj išao je iste godine na odsluženje vojnoga roka, dok je višak sposobnih činio „doknadnu pričuvu”, koja se trebala aktivirati samo u slučaju rata. Trajanje služenja vojnoga roka u zajedničkoj vojsci iznosilo je 3 godine aktivno, potom 7 godina u pričuvi i još 20 godina u Pučkome ustanku. U domobranstvu je vojni rok trajao 2 godine aktivno, 10 godina u pričuvi i 20 godina u Pučkome ustanku. 

Područje Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije upravno je bilo razjedinjeno. Banska Hrvatska, tj. Hrvatska i Slavonija spadale su u ugarski dio Monarhije unutar kojega su imale autonomiju. Vojno-upravno područje Banske Hrvatske spadalo je u XIII. zbor zajedničke vojske (XIII. Korpskommando in Agram) sa zapovjedništvom u Zagrebu, u kojemu se također nalazilo i zapovjedništvo VI. zagrebačkoga hrvatsko-slavonskoga domobranskog okružja. Dalmacija je upravno spadala u austrijski dio monarhije te su se zapovjedništva XVI. zbora zajedničke vojske te domobranstva, tj. Landwehra nalazila u Zadru. Isto tako i zapovjedništvo flote, ratne mornarice bilo je smješteno u Puli, glavnoj ratnoj luci.   

 

Izbijanje Prvoga svjetskog rata

Nakon sarajevskoga atentata i odbijanja ultimatuma Monarhije od strane Kraljevine Srbije došlo je do prekida diplomatskih odnosa dana 27. srpnja 1914. godine. Tada su započele stvarne pripreme za početak rata. Civilne vlasti aktivirale su Iznimne mjere za slučaj rata, tj. uvedeno je izvanredno stanje i stavljen je na snagu Zakon o ratnim davanjima,, dok se nizom banskih naredbi društvo i gospodarstvo trebalo prilagoditi ratu. Uz zakonske promjene za ratno stanje vojne su vlasti započele aktivacije ratnoga plana. Prateći izvore saznajemo da je zagrebačko vojno zapovjedništvo obavijestilo Zemaljsku vladu u Zagrebu o uvođenju dana uzbunjivanja za 27. srpnja 1914. godine te o provođenju djelomične mobilizacije za dan kasnije. Prvih dana rata uslijedilo je patriotsko oduševljenje stanovništva objavom rata Kraljevini Srbiji. Zbog mobilizacije veliki je broj vojnika krenuo prema svojim jedinicama i dalje vlakovima prema bojišnici. Međutim, ideje o ratu koji će kratko trajati ubrzo su nestale. Idućih dana, na temelju ugovora o savezništvima, europske su države počele s međusobnim proglašenjima rata i tako je rat, osmišljen kao kratkotrajni lokalni sukob, postao svjetski. Stoga je dana 4. kolovoza 1914. godine provedena opća mobilizacija.

Kopnene jedinice vojske te domobranstva s područja Hrvatske borile su se, uz velike napore i gubitke, na svim bojišnicama na kojima je monarhija vodila rat. Od ljeta 1914. sudjelovale su u borbama na južnoj, balkanskoj bojišnici te na istočnoj bojišnici u Galiciji i na Karpatima. Od proljeća 1915. godine borile su se na jugozapadnoj, talijanskoj bojišnici na Soči. Isto tako kao pojačanje njemačkoj carskoj vojsci zagrebačka 31. lovačka bojna zajedničke vojske 1918. godine borila se kod Verduna u Francuskoj.  

Austrougarska ratna mornarica provodila je početkom rata operacije na Jadranskome moru protiv francuske mornarice, a od proljeća 1915. godine sukobljava se s talijanskom i britanskom mornaricom. Malo je poznato da su se pripadnici ratne mornarice, članovi posade krstarice SMS Kaiserin Elisabeth, među kojima je bilo Hrvata, zatekli početkom rata u njemačkoj koloniji Tsingtao u Kini. Nakon žestokih borbi grad je u jesen 1914. godine zauzela japanska vojska te su preživjeli mornari završili u ratnome zarobljeništvu  u Japanu.

Stalna potreba za vojnicima: promjena sustava novačenja

Zbog velikoga broja poginulih, ranjenih i nestalih pripadnika oružanih snaga bili su brzo iscrpljeni resursi pričuve, doknadne pričuve i pučkoga ustanka. Stoga je 1915. godine provedena posljednja reforma vojnoga sustava. Naime, vojna obveza bila je proširena na pojedince od 18. do 50. godine života dok su stavnje zamijenile Pučko ustaške predodžbene smotre,, koje su se održavale svake godine više puta. Ovom promjenom obuhvaćeni su tijekom rata svi pojedinci rođeni od 1865. do 1900. godine. Vojno sposobni pojedinci dijeljeni su u više skupina: sposobni „za frontalnu službu” slani su na obuku i nakon poziva na pridolazak, išli su na bojišnicu. „Djelatno sposobni“ najčešće su ostajali u mjestu boravišta te su radili za vojsku ili su nastavili raditi svoj posao uz obavljanje poslova za vojsku (administracija itd.). Međutim i „djelatno sposobnima” status se mogao promijeniti te su mogli biti proglašeni sposobnima za bojišnicu. Isto tako vojno nesposobni pojedinci morali su se javljati svaki put na opetovane „predodžbene smotre”. Tako su i oni u konačnici mogli postati sposobni i biti poslani u rat. Do danas nisu poznati točni brojevi poginulih s područja Hrvatske, navode se procjene i do 200 000 poginulih.

 

Marko Vukičević


Kalendar 2016.

O projektu

Uredništvo stranica "Prvi svjetski rat - pogled iz arhiva"

Projekt financira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

 

HDA - kontakt

Hrvatski državni arhiv

  • Marulićev trg 21
  • 10000 Zagreb Hrvatska
  • Tel: +385 1 4801 999
  • www.arhiv.hr
Sample Colors
  • Wide
  • Boxed
en-UShr-HR