Svetozar Borojević (u njemačkim dokumentima njegovo se prezime piše Boroevic) rođen je u srpskoj porodici u selu Umetić na Baniji, u Vojnoj krajini 13. prosinca 1856. Po obiteljskoj tradiciji predodređen za vojnički zanat upisuje se u Nižu vojnu realnu gimnaziju, a zatim i u Višu, koju završava 1872. godine. Kao kadet pristupa krajem iste godine u 52. ugarsku pješačku pukovniju sa sjedištem u Pečuhu. S tom pukovnijom sudjeluje u prvim borbenim okršajima 1878. godine u Bosni i Hercegovini, u kojima se iskazao u borbama oko Sarajeva, zbog čega je dobio svoje prvo vojničko odlikovanje. Iskazavši se i u mirnodopskoj vojnoj službi kao mlad perspektivan časnik s dovoljno vojničkoga iskustva pohađa dvogodišnju Ratnu školu u Beču, školu namijenjenu stvaranju budućih stožernih časnika. Nakon završetka školovanja 1884. biva dodijeljen u činu stožernoga satnika Zapovjedništvu XV. korpusa sa sjedištem u Sarajevu. 1904. godine postaje general-bojnik, čime prema vojničkim propisima Austro-ugarske Monarhije dobiva pravo na plemićki naslov te svojemu prezimenu dodaje “von Bojna„ prema selu iz kojega je porijeklom bila njegova majka. S tim činom postaje zapovjednikom Kraljevskoga ugarskog VII. hrvatsko-slavonskoga domobranskog okružja, na kojemu mjestu stiče 1908. čin podmaršala (Feldmarschalleutnant). Početak rata zatiče ga na mjestu zapovjednika 6. korpusa u Košicama u činu generala pješaštva. 
Njegov je korpus prema ratnim planovima bio zadužen za obranu istočnih granica Monarhije, u Galiciji u sastavu 4. armije. Iskazavši se pri kritičnim borbama u ruskoj ofenzivi, koja će dovesti do pada utvrde Przemysl; Borojević preuzima zapovjedništvo 3. armije na istome bojištu već u rujnu 1914. Pod njegovim zapovjedništvom 3. armija nastupa s uspjehom pri proboju prema osvojenoj utvrdi Przemysl, koju njegovi vojnici oslobađaju 10. listopada, ali ju kasnije ne uspijevaju obraniti u novoj ruskoj ofenzivi. Nakon toga njegova se armija iskazala i u obrani prijevoja na Karpatima u zimi 1914./1915. (u četirima bitkama na Karpatima od prosinca 1914. do početka travnja 1915.). S uspjehom sudjeluje u početnim fazama pobjedonosne zajedničke njemačko-austrougarske ofanzive kod Gorlice – Tarnowa u svibnju 1915. 
Imajući u vidu Borojevićeve uspješne obrane na Karpatima protiv nadmoćnijega napadača, zapovjednik nakon objave rata s Italijom uspostavljenoga jugozapadnog bojišta general nadvojvoda Eugen Habsburški postavlja ga 23. svibnja za zapovjednika ponovo ustrojene 5. armije. Pri toj odluci zasigurno je ulogu igralo i Borojevićevo porijeklo i mirnodopska vojna služba jer su tu novu armiju činile postrojbe XV. i XVI. korpusa, čije je ljudstvo bilo regrutirano uglavnom iz Dalmacije i Bosne i Hercegovine. Operativni prostor 5. armije činio je donji tok rijeke Soče, od Tolmina do utoka Soče u Jadran, najvažniji odsjek austrougarske obrane, i bio je upravo točka glavnoga udara talijanske vojske. Na tome će prostoru, u središtu kojega je grad Gorica, u sljedećim dvjema godinama bjesniti jedanaest talijanskih ofenziva, koje će sve biti strateški neuspješne. Na mjestu zapovjednika toga odsjeka bojišta Borojević će, zajedno sa svojim jedinicama, steći svoju vojničku slavu i reputaciju najboljega defenzivnog zapovjednika Prvoga svjetskog rata.
Raspored snaga, tijek granice između dvaju bivših saveznika, a sada neprijatelja, teren i s tim povezani logistički problemi – sve to nije ostavljalo previše prostora mašti suprotstavljenih vojnih zapovjednika. Talijanski je strateški plan bio jednostavan i jasan, a stoga i poznat njihovim neprijateljima: udar kroz donji tok Soče, prodor preko kraškoga platoa prema Ljubljanskoj kotlini, a zatim – prema Cadornovu planu – spuštanje u Panonsku nizinu i udar prema Budimpešti, kamo su smjerali i strateški planovi njihovih novih saveznika, Ruskoga Carstva. Jedina je druga mogućnost bio udar smjerom Trevisio (Trbiž) – Vilach. Ta je također bila razmatrana u prijašnjim strateškim planovima, ali ju je Cadorna zbog logističkih razloga odbacio. Usprkos postojanju željezničkoga sustava s obje strane granice koji bi olakšavao prijevoz i razmještaj vojnika i njihovu opskrbu, taj je smjer vrlo uzak i stoga vrlo nepogodan za razvijanje većega broja vojnika, a upravo se u brojčanu nadmoć pouzdavao Cadorna i talijanski vojni vrh. 
Znajući gdje će uslijediti glavni udar, austrougarski je vojni vrh imao dvije mogućnosti: presudnu obranu ili taktička povlačenja na lakše obranjiv teren. Te su opcije predstavljene Borojeviću po primitku službe zapovjednika 5. armije, s preporukom da se talijanskoj vojsci prepusti Kras te da ga se zatim s dobro utvrđenih vrhova na kraškom platou udara i iscrpljuje. Borojević se odlučio na presudnu obranu iskorištavajući rijeku Soču kao prirodnu zapreku napredovanju napadača, a još više na uzvišenja koja su nadgledala komunikacije kojima se napadač kretao. Rijeka Soča u svojemu toku nizvodno od Kobarida izlazi iz uskoga kanjona, širi se, usporava svoj tok i postaje plitka, zbog čega nije znatnija prepreka za prijelaz vojske. U svim su bitkama postojali mostobrani, ili austrougarski ili talijanski, mjesta na kojima su protivnici prešli tok rijeke, koje napadači ipak nisu uspjevali iskoristiti – sve do uspješne ofenzive Nijemaca na Kobarid. Bitke na rijeci Soči stoga su imale karakter brdskoga ratovanja, držanja i osvajanja uzvisina, a ne forsiranja rijeke. To je važno spomenuti da bi se shvatilo koliko je ta Borojevićeva odluka ustvari bila riskantna, pogotovo imajući na umu da je pod svojim zapovjedništvom imao umnogome u ratu još neiskušane jedinice XV. i XVI. korpusa, koje su dotada pasivno držale obranu jugoistočnih granica Monarhije. Jednom kada je izabrao obranu na Soči, sa središtem na mostobranu Gorici (odnosno uzvisinama i selima oko Gorice), jasno je i zašto je stalno inzistirao na upornoj obrani, što je dakako imalo svoj danak u ljudskim žrtvama. Uspješna obrana pred višestruko nadmoćnijim neprijateljem donijela mu je priznanja, odličja, napredovanja u službi – svibnja 1916. postaje general-pukovnik, a početkom 1918. dobiva najviši vojni čin Monarhije, feldmaršal – i zapovjedništvo nad grupom armija nazvanih prema njemu (Grupa armija Borojević) od kolovoza 1917. Istovremeno se upravo zbog takve odluke Borojevića može predstaviti i kao nemaštovita stratega, premda mu se moraju priznati odlike koje svaki uspješni zapovjednik mora imati, poput upornosti, osobne hrabrosti, sposobnosti da održava visokim moral svojih vojnika u najtežim uvjetima, taktičko iskorištavanje pogodonosti terena. Tim više što su postrojbe pod njegovim zapovjedništvom zakazale u gonjenju razbijenoga neprijatelja nakon bitke kod Kobarida, kao i u ofenzivi na rijeku Piave. 
Nakon potpisivanja primirja između Italije i Austro-ugarske Monarhije povlači se iz vojne službe, a u mirovinu odlazi nepunih mjesec dana kasnije, u prosincu 1918. Novostvorena Država SHS, u čijemu se sastavu nakon rata našao kraj i zemlja u kojoj je bio rođen, nije imala nimalo razumijevanja za njegove molbe da ga prime u službu za koju se nudio. Iz sačuvanih je njegovih pisama očito da je takvom odlukom bio neugodno iznenađen i razočaran. Umire u siromaštvu, bez nasljednika, u Klagenfurtu 23. svibnja 1920.

Autor: Višeslav Aralica