Tijekom Prvoga svjetskog rata 1914. – 1918. u Austro-Ugarskoj Monarhiji prava i dužnosti pripadnika vojnih postrojbi te kazne za njihovo kršenje i izbjegavanje određivao je Vojni kazneni zakon iz 1855. (Militärstrafgesetz über Verbrechen und Vergehen vom 15. Jänner 1855 für das Kaiserthum Oesterreich, Wien, 1855.), koji je u pitanju samovoljna napuštanja vojne službe od strane pripadnika postrojbi razlikovao bjekstva i samovoljno udaljavanje. Bjekstvo je bilo definirano kao neodazivanje na vojni poziv te napuštanje postrojbe s namjerom trajna izbjegavanja obavljanja vojne službe, a samovoljno udaljavanje kao kratkotrajan odlazak bez propisanoga odobrenja nadređenoga zapovjednika ili zapovjedništva s namjerom privremenoga izbjegavanja vojne službe.

Navedeni je zakon uz kaznu nečasnoga otpusta, oduzimanja čina, zatvora, ali i smrtne kazne osobito tijekom ratnoga stanja, propisivao i dodatne pravne posljedice za vojnoga bjegunca: vojni bjegunac nije mogao raspolagati svojom privatnom imovinom ili naslijediti nečiju imovinu te je bio obavezan podmiriti svu štetu koju je njegov bijeg uzrokovao u njegovoj postrojbi. U slučaju povratka u postrojbu nakon izbivanja do šest mjeseci, morao je odslužiti dodatnih godinu dana, a nakon izbivanja dulja od šest mjeseci, dvaput onoliko vremena koliko je proveo izvan postrojbe, ali najviše do četiri godine. Za razliku od kratkotrajna napuštanja postrojbe koje je bilo definirano kao disciplinski prekršaj i čije je kažnjavanje spadalo u nadležnost zapovjednika postrojbe, neodazivanje na vojni poziv i bjekstvo imali su status kaznenoga djela u nadležnosti vojnih sudova kao tijela oružanih snaga zaduženih za raspravu o težim povredama vojne discipline.

Pripadnici oružanih snaga bili su podređeni vojnim sudovima i u razdoblju mira, a hijerarhijski ustroj vojnih sudova na području Austro-Ugarske Monarhije bio je sljedeći:

-          posadni sudovi (od 1. srpnja 1914. brigadni sudovi),

-          viši vojni sudovi (od 1. srpnja 1914. divizijski sudovi) i

-          Vrhovni vojni sud.

U Hrvatskome državnom arhivu čuva se arhivski fond Odjel za pratnju vojnih bjegunaca (K. u. k. Eskort-Detachement / Odvojak za pratnju uznika, signatura: HR-HDA-1687), u količini od 0,4 dužnih metara (4 arhivske kutije), koji je kao pomoćna ustanova austrougarske vojske za nadzor i organizaciju prijevoza vojnih bjegunaca u razdoblju od 1915. do 1918. djelovao na području Slavonije sa sjedištem u Vinkovcima. Navedeni fond sadržava dnevne prijave stanja i broja uhićenika – vojnih bjegunaca, zatim izvješća o osiguravanju pratnje za njih do mjesta, odnosno ustanove u kojoj su trebali biti smješteni do trenutka pokretanja kaznenoga postupka pred nadležnim vojnim, odnosno prijekim sudom (u pravilu u zatvor Kraljevskoga kotarskog suda u Vinkovcima) te kaznene prijave protiv pojedinih pripadnika austrougarskih postrojbi (uglavnom pripadnika 70. i 78. pješačke pukovnije zajedničke austrougarske vojske sa sjedištem zapovjedništva u Petrovaradinu, odnosno Osijeku i 28. domobranske pješačke pukovnije ugarskoga domobranstva sa sjedištem zapovjedništva u Osijeku). Prijave sadržavaju izjave uhićenih vojnih obveznika o razlozima za neodazivanje na vojni poziv ili za bijeg, a koji su obuhvaćali:

-          dugotrajno nedobivanje (mjeseci, a ponekad i godine) traženoga vojnog dopusta, iako je bilo riječ o vojnicima starijima od 50 godina,

-          bježanje iz vojnih bolnica zbog trpljenja velike gladi,

-          izjave o ostajanju kod kuće nakon isteka vojnoga dopusta zbog toga što su to bez ikakvih posljedica činili i svi drugi suborci,

-          izjave o davanju prisege kralju Franji, a ne kralju Karlu, što opravdava neprekidno bježanje iz vojnih postrojbi Austro-Ugarske Monarhije, i to sve do trenutka izbijanja revolucije i ostvarivanja slobode i spasa za sve njezine stanovnike,

-          privremeno zapošljavanje tijekom proljetnih i jesenskih poljodjelskih radova (sijanje i žetva pšenice te branje kukuruza) kako bi zaradili novac za hranu i pomoć obiteljima koje su zbog ratnih događanja ostale bez svojih hranitelja,

-          razbolijevanje tijekom vojnoga dopusta i ostanak kod kuće bez obzira na njegov istek zbog želje i težnje za što bržim oporavkom i povratkom na bojište,

-          kratkotrajan ostanak kod kuće prije povratka postrojbama na bojište kako bi se na brzinu uzeli samo hrana i čisto rublje,

-          sjedanje na pogrešan vlak tijekom povratka na bojište i čekanje na dolazak sljedećega vlaka u ispravnome pravcu,

-          krađu odore u čijim se džepovima nalazilo i propisano odobrenje za vojni dopust,

-          brigu za vlastite konje, odnosno njihovo hranjenje,

-          planiranje bijega u Srbiju.

Zabilježen je i slučaj ruskih ratnih zarobljenika koji su bježali iz zarobljeničkih logora kako bi se zaposlili na području Vinkovaca, odnosno Slavonije jer su čuli da zaposleni ratni zarobljenici na tome području jako dobro žive.

Danijela Marjanić