Tijekom Prvoga svjetskog rata 1914. – 1918. u Austro-Ugarskoj Monarhiji prava i dužnosti pripadnika vojnih postrojbi te kazne za njihovo kršenje i izbjegavanje određivao je Vojni kazneni zakon iz 1855. (Militärstrafgesetz über Verbrechen und Vergehen vom 15. Jänner 1855 für das Kaiserthum Oesterreich, Wien, 1855.), koji je u pitanju samovoljna napuštanja vojne službe od strane pripadnika postrojbi razlikovao bjekstva i samovoljno udaljavanje. Bjekstvo je bilo definirano kao neodazivanje na vojni poziv te napuštanje postrojbe s namjerom trajna izbjegavanja obavljanja vojne službe, a samovoljno udaljavanje kao kratkotrajan odlazak bez propisanoga odobrenja nadređenoga zapovjednika ili zapovjedništva s namjerom privremenoga izbjegavanja vojne službe. 

Gospodarstvo Austro-Ugarske Monarhije, a time i Banske Hrvatske bilo je nespremno za dugotrajan rat. Izbijanje rata i njegovo neočekivano prerastanje u sukob svjetskih razmjera opteretilo je cjelokupnu privredu do krajnjih granica. Svakim danom niz međusobno povezanih okolnosti stvarao je sve dublju i težu krizu.

Uslijed gospodarskih problema, gladi i neimaštine koje je donio Prvi svjetski rat povećan je broj dobrotvornih organizacija u Zagrebu, koje su nerijetko osnivali i vodili dobrotvori, istaknuti intelektualci i pripadnici višega građanskog sloja. Upravo su te organizacije bile nositelji humanitarnoga, socijalnoga i dobrovoljnoga rada u Zagrebu tijekom i neposredno nakon ratnih zbivanja. Temeljni cilj organizacija bilo je pružanje raznih oblika pomoći najugroženijim skupinama ratnih stradalnika: ženama, udovicama i djeci hrvatskih vojnika, zatim djeci koja su ostala bez roditelja – ratnoj siročadi, kao i ostalim osiromašenim građanima.