Gospodarstvo Austro-Ugarske Monarhije, a time i Banske Hrvatske bilo je nespremno za dugotrajan rat. Izbijanje rata i njegovo neočekivano prerastanje u sukob svjetskih razmjera opteretilo je cjelokupnu privredu do krajnjih granica. Svakim danom niz međusobno povezanih okolnosti stvarao je sve dublju i težu krizu.

Krajem srpnja 1914. godine provedena je mobilizacija, uvedeno je izvanredno stanje a Zakon o ratnim davanjima stupio je na snagu. Ti su događaji početne točke urušavanja gospodarstva. Mobilizacija je uzrokovala nestašicu radne snage i bila je prvi udar na gospodarstvo. U okvirima izvanrednoga stanja država je, uz intervenciju u civilni život, počela izravno utjecati i na gospodarstvo. Bio je zabranjen svaki oblik trgovine s neprijateljskim državama, a poduzeća čiji je kapital potjecao iz neprijateljskih država stavljena su pod nadzor. U ljeto 1914. godine civilna vlast objavljuje prve „maksimalne cijene” za pojedine proizvode kako trgovci ne bi mogli određivati visoke cijene, a sve s ciljem zaštite stanovništva od „lihvarenja”

Zakonom o ratnim davanjima nastojalo se namiriti potrebe vojske na bojišnicama jer tijekom duga trajanja rata nije bilo moguće u potpunosti namirivati vojsku redovnim proračunskim sredstvima. Navedenim zakonom vojne vlasti smjele su oduzimati privatno vlasništvo uz isplaćivanje odštete. Početkom rata tom mjerom oduzimane su zaprežne životinje, kola, vozila te proizvodi i materijali koji su se mogli odmah upotrijebiti za rat: bodljikava žica, automobilske gume, slama i stočna hrana.   

Tijekom dugotrajna rata gospodarska situacija svakim danom postajala je sve teža, pa je održavanje ustaljene ratne proizvodnje, opskrbe vojske na bojišnicama i civilnoga stanovništva u pozadini postajao sve veći problem. Zbog nestašice metala vremenom rekvizicije obuhvaćaju i kovine. Prva skupljanja kovina za proizvodnju oružja i ubojnih sredstava bila su za stanovništvo dobrovoljna, međutim, već 1916. godine postaju obavezna. Iste su godine vojne vlasti počele oduzimati crkvena zvona, bakrene i olovne krovne pokrove i niz kućanskih predmeta poput kvaka, dijelova kupaonskih peći i šarki.

Zbog stalno rastuće krize država je morala izravno intervenirati u gospodarstvo provođenjem povezanih mjera rekvizicije i aprovizacije. Rekvizicije su se tako protegnule od namirivanja vojnih potreba do proizvođača i stanovništva. Aprovizacija je trebala civile opskrbiti živežnim namirnicama i potrepštinama te im omogućiti preživljavanje. Te su mjere na najnižoj, operativnoj razini, provodile lokalne vlasti. Primjerice, najprije je banskom naredbom bila proglašena „odsvojna zabrana”, čime je svako slobodno trgovanje, kao primjerice, žitom bilo zabranjeno. Budući da je vojska uzela dio ljetine, ostatak je otkupilo državno monopolno poduzeće – Zemaljsko opskrbno d. d. Tada su sa Zemaljskim opskrbnim pregovarali aprovizacijski odbori lokalne uprave – gradova, kotareva, općina, o kontingentu žita ili brašna za jednu prehrambenu godinu, tj. za razdoblje od 16. kolovoza jedne do 15. kolovoza iduće godine. Pristigle količine lokalna je vlast potom prodavala stanovništvu u trgovinama aprovizacije u točno određenim količinama za dan ili tjedan samo uz doznačene kupone – „krušne karte”. U opisanome slučaju žito, brašno ili pekarski proizvodi prodavali su se po „maksimalnim cijenama”. Prve „krušne karte” izdane su krajem 1915. godine, a tijekom rata sve više proizvoda, šećer, mast, slanina, kava…, dolazi pod zaštitu mjera rekvizicije i aprovizacije kako bi se omogućila ustaljena opskrba stanovništva po nižim cijenama. Tako je s pojačavanjem krize država osnivala sve više monopolnih poduzeća, svako zaduženo za jedan proizvod, primjerice Centralu za kavu, Centralu za šećer, Zemaljsko odjevno d. d., Prunus d. d. nastojeći tako održati temeljne procese gospodarstva, proizvodnju, nabavu, prodaju, održivim kako bi se spriječile nestašice. Sustav se temeljio na dvama principima: uštedi postojećih i na izračunima potrebnih količina, dok se pregovorima aprovizacijskih odsjeka i monopolnih poduzeća doznačena količina nastojala povećati. S obzirom na to da je država uspostavila nadzor nad nabavom i distribucijom sirovina, sustav raspodjele i uštede vrijedio je i za industriju i obrtnike. Isprva su se namaknule potrebne količine za ratnu proizvodnju, a potom su se preostale količine prodavale prema kontingentu ostalim subjektima. Tako je, primjerice, zbog nestašice ugljena gradska uprava u Zagrebu morala uvesti građanstvu redukcije struje i plina, a istovremeno je i vodoopskrbni sustav grada bio ugrožen.    

Unatoč intervenciji države stalno su se pojavljivali novi problemi i spajali se s već postojećima te je gospodarstvo zapadalo u sve težu krizu: nije bilo radne snage, pa su se zapošljavali starci, žene, djeca te ratni zarobljenici. Zaposlenici poduzeća koja su radila za vojsku nisu se morali javljati na novačenja. Zbog nedostatka gotova novca stalno su se tiskale nove banknote, što je uzrokovalo hiperinflaciju. Tako je novac bio obezvrijeđen, što je za sobom povuklo rast svih cijena na tržištu.  

Iako je novcu stalno padala vrijednost, banke su ostvarivale velike zarade u poslovanju. Stanovništvo je preko banaka uplaćivalo obveznice ratnih zajmova, štedni su ulozi zbog velike količine novca rasli, a banke su se na području Banske Hrvatske i na području Monarhije međusobno udruživale. Također, banke su uplaćivale i novac potreban za kapital u osnivanju brojnih monopolnih poduzeća.

Slijedom kretanja u gospodarstvu trgovina se raslojila. Budući da se željeznicom prvenstveno koristila vojska, proizvodi se nisu mogli redovito dopremati na tržište. Stoga se, uz slobodno tržište i tržište aprovizacije, pojavilo jako crno tržište, na kojemu se moglo nabaviti sve uz izrazito visoke cijene.

Problemi gospodarstva u ratu potencirali su već ranije izraženu podjelu društva na siromašne i bogate. Mobilizacije i novačenja odvele su uzdržavatelje obitelji na bojišnicu i time su te obitelji zapale u siromaštvo. Srednji sloj osiromašen je uslijed pada vrijednosti novca i nagla porasta cijena, što je još izraženije utjecali na radništvo i seljaštvo. Trgovci i proizvođači koji su poslovali s vojskom uspjeli su ostvariti velike, čak i višemilijunske zarade. Uz „ratne uspješnike” bilo je i pojedinaca koji su se obogatili trgovinom na crnome tržištu te su tako također ostvarili veliku zaradu. Takva podjela društva uzrokovala je da su neki pojedinci mogli kupovati najskuplje nekretnine i luksuzno živjeti, dok drugi nisu mogli pokrivati mjesečne troškove života. Velik broj stanovnika živio je u potpunome siromaštvu, hranio se u pučkim kuhinjama, a potrepštine, odjeću i obuću priskrbljivale su im dobrotvorne ustanove.

Marko Vukičević