Stjepan Sertić rođen je u Zagrebu 20. veljače 1882. godine od oca Daneta i majke Franciske Sertić, rođene Lauš. U rodnom je gradu završio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju, a zatim se školovao na Višoj domobranskoj realki u Šopronju te Ludovika akademiji u Budimpešti. Čin poručnika dobio je 18. kolovoza 1904., a od 1. rujna iste godine kao časnik je služio u 25. zagrebačkoj domobranskoj pješačkoj pukovniji. Tijekom službe prošao je nekoliko različitih tečajeva, od onog za strojnu pušku 1908., preko tečaja za više vodstvo trupa 1917. do zrakoplovnog tečaja za izvidnike u Feltrama i tečaja za bojne plinove u Beču 1918. godine. Od 26. srpnja do 13. rujna 1914. zapovijedao je 6. satnijom, a nakon toga do 22. listopada 1918. godine 2. i 3. bataljunom 25. zagrebačke domobranske pješačke pukovnije. U ljeto i jesen 1914. ratovao je u Srbiji, zatim od 1915. do 1918. u Bukovini te na kraju rata u Italiji. Krajem 1918. godine na čelu 2. bataljuna sudjelovao je u oslobađanju Međimurja, a zatim kao časnik do 17. svibnja 1929. godine služio u vojsci Kraljevine SHS. Za zasluge na bojištu odlikovan je s pet ratnih odlikovanja, i to: vojničkim križem za zasluge III razreda za borbe na Gučevom Brdu 1914. godine, brončanom kolajnom za zasluge za borbe na Božić 1915. u Bukovini, redom željezne krune III razreda za borbe 1914. u Srbiji i 1915. u Bukovini, kao i za borbe na Sette Communi 1918. godine, srebrnom kolajnom za zasluge za borbe 1916./17. u Bukovini te pruskim željeznim križem II razreda za borbe 1917. godine u Bukovini. Sa suprugom Natalijom 1923. je dobio sina Stjepana. 17. svibnja 1929. po prvi je puta umirovljen u činu potpukovnika. Krajem 1931. godine u Beogradu je završio Zadružni dvostruki američki knjigovodstveni tečaj, nakon čega do 6. travnja 1941. radi kao knjigovođa i tajnik Kreditne zadruge državnih službenika u Zagrebu. Godine 1936. napisao je predgovor za novelu Lava Lovića (Tomislava Švacova) Ljubav pod zastavom, koja je posvećena ratnom putu 25. zagrebačke domobranske pješačke pukovnije. 10. travnja 1941. godine za NDH u Karlovcu preuzima zapovjedništvo mjesta od pukovnika Radojice Kovačevića. U domobranskim postrojbama NDH ostaje do umirovljenja 17. srpnja 1943. Zadnji je put u vojnu službu izvanredno pozvan 1. veljače 1944. i upućen u Zakladu hrvatskih ratnih ozljeđenika. Umro je u Zagrebu 24. veljače 1966. Album sadrži 157 želatinskih fotografija i 11 otisaka raznih formata nalijepljenih na stranice ili umetnutih u foto-uglove. Snimatelji većine fotografija nisu poznati, a autorstvo je moguće utvrditi samo za dio zračnih te aerofoto snimke kod kojih je prezime snimatelja istaknuto na slici ili fotografija na poleđini ima udaren žig s podatcima o snimatelju i samom snimanju.