Artiljerija

Upravo je artiljerija razlog zbog kojega je Prvi svjetski rat bio obilježen statičkim ratovanjem, rovovima, relativno malim brojem pojedinačnih bitaka sa zanemarivim dobitcima u osvojenome prostoru i strašnim gubitcima u ljudstvu.
Razvoj je topništva do kraja 19. stoljeća proizveo prvi moderan top, francusku „sedamdestpeticu” (Soixante-quinze), nazvanu tako po svome kalibru od 75 mm (službeni je naziv bio Matériel de 75mm mle 1897) . Bio je to top s modernim hidrauličnim riješenjem pomične cijevi, koji je amortizirao povratni udar barutnoga punjenja koji izbacuje projektil, te je zbog toga top pri paljbi ostajao na mjestu. To je znatno pridonijelo preciznosti i brzini paljbe. Cijev bi se topa na svome ležištu pri ispaljivanju kretala unazad i zatim vraćala u svoj prvobitni položaj, nova granata brzo bi se ubacivala u stražnji otvor cijevi u svoje ležište, cijev zatvarala i zrno ispaljivalo te padalo otprilike na isto mjesto na koje i prethodno zrno. Relativno malen kalibar topa omogućio je i razvoj projektila, koji je sada nalikovao na golem puščani metak, što je omogućilo brzo punjenje topa i izuzetnu brzinu ispaljivanja, koja je dostizala brzinu paljbe tadašnjih pušaka – uobičajeno je bilo petnaest projektila u minuti, dok je u iznimnim slučajevima i u kraćim vremenskim trajanjima (zbog zagrijavanja cijevi) bilo moguće ispaliti njih tridesetak. Domet im je bio veći od osam kilometara. Bili su pritom jednostavni za proizvodnju (početkom rata u francuskoj ih je vojsci bilo oko četiri tisuće, do kraja rata broj se, čak i uz gubitke, utrostručio) i relativno lagani (vuklo ih je šest konja, dovoljno za galop i brzinu kretanja na ravnici do kojih 35 ‒ 40 km/h). Bila je to prava revolucija u topništvu u svakome pogledu – dovoljno je sjetiti se da je dotada brzina ispaljivanja bila dva projektila u minuti za izvježbanu posadu. Naravno, takav se izum nije mogao dugo skrivati od francuske suparnice Njemačke (tim više što su prve ideje za taj top došle od jednoga njemačkog inženjera), pa je revolucija u topništvu brzo zahvatila sve industrijalizirane zemlje Zapada. Iste su se inžinjerske zamisli primijenile i na teško topništvo, zbog čega je i ono znatno poboljšalo preciznost i brzinu paljbe.
Vatrena moć pješačkih i artiljerijskih postrojbi zbog toga se oružja znatno povećala: bitnica poljskoga topništva u sastavu pješačkih pukovnija francuske vojske od četiriju „sedamdesetpetica” bila je u stanju isporučiti oko 17 000 topovskih zrna na prostor od 100 x 400 metara u jednome satu. Primjena protupješačkih rasprskavajućih zrna, prvenstvena streljiva ovakve vrste topa, značila je potpuno uništenje pješačke postrojbe koja bi se našla na otvorenome prostoru pod udarom topništva.
Značenje topništva u Prvome svjetskom ratu zorno pokazuje i smrtnost na bojnome polju: smatra se da je otprilike tri četvrtine poginulih u borbama umrlo od posljedica pogodaka topničkih projektila (šrapnela, tlaka, zatrpavanja pri bombardiranju teškoga topništva, bojnih otrova i plinova). Premda to ne znači i da je broj pogodaka, odnosno ranjavanja od topničkih projektila bio u istim razmjerima jer su mnogi ranjenici umirali od posljedica gangrenoznih rana u bolnicama, a rane od šrapnela u pravilu su dovodile do komplikacija zbog zagađenosti projektila, za razliku od rana od puščanih i strojničkih zrna. To nam ipak govori kako je topništvo zasigurno bilo strateški rod od najveća značenja u tome ratu. Uostalom, ono je izmijenilo i izgled vojnika jer su zbog rana na glavi uzrokovanih uglavnom šrapnelima vojske uvele kacige kao obavezan dio vojničke opreme već nakon prve godine rata.
Vatrenu moć postrojba znatno je osnažila i upotreba strojnica, koje su se od prvih pokušaja raznih belgijskih i francuskih Mitrailleuse pedesetih godina 19. stoljeća do početka Prvoga svjetskog rata pretvorila od teškoga, nespretnoga artiljerijskog u pouzdano i relativno lagano pješačko oružje. Taj je razvoj vidljiv u broju posade: od šestero u slučaju francuskoga mitraljeza iz Francusko-pruskoga rata do dvojice (strijelac i opsluživač u pravilu, premda su strojničke postrojbe u većini vojski u Prvome svjetskom ratu bile u pravilu veće). A još više je očit u brzini paljbe: od stotinjak do petstotinjak zrna u minuti strojnica zaraćenih strana početkom rata. Pridodajmo tomu i puške iz kojih je dobro obučen vojnik ispaljivao petnaestak naciljanih zrna u minuti i eto nam prave slike bojnoga polja na početku rata: pješačka postrojba koja napada i koja se nađe na otvorenome polju pred topovima, strojnicama i brzometnim puškama bila je brzo neutralizirana i izbačena iz borbe, ustvari posve razbijena i sposobna samo za bijeg. Pješačko i topničko oružje vojski Prvoga svjetskog rata bilo je toliko napredno i učinkovito da se, uz manje preinake, zadržalo u upotrebi i rabilo još u Drugome svjetskom ratu. Pogotovo puške koje su bile osnovno oružje pješaštva njemačke, francuske, talijanske i ruske odnosno sovjetske vojske u Prvome, kao i u Drugome svjetskom ratu (u skraćenim varijantama).
Pobjede su u prvim bitkama rata donijele topničke postrojbe. Pješaštvu je preostalo samo da se dobro ukopa – a to je ukopavanje bilo toliko učinkovito da je posve izmijenilo upotrebu topništva u ratu. Uvjerenost u (sve)moć topništva skupo je koštalo reputaciju generala, ponajprije francuskih i britanskih, ali i njemačkih, talijanskih, ruskih i austrougarskih, ustvari svih zapovjednika ofenziva koje su uslijedile nakon stvaranja rovovskoga obrambenog sustava. A još je skuplje koštalo pješaštvo koje je ubacivano u napade nakon topničkih priprema koje su bile doduše spektakularne u broju ispaljenih projektila, u buci i razaranju, ali i poprilično neuspješne u neutraliziranju obrane skrivene u rovovima. U prvim pokušajima proboja rovovskoga sustava na Zapadnome bojištu tijekom 1915. godine topništvo je upotrebljavano naprosto kao oružje čiji je cilj sa što više projektila zasuti neprijateljske rovove te takvom „ kišom” razoriti rovove i ubiti ili izbaciti iz borbe što više branitelja. Nakon takve pripreme krenuo bi prvi val pješaštva u gustome linijskom rasporedu i zauzeo uglavnom ispražnjene rovove. Takav bi se scenarij rijetko kada ispunio – ukopavanja su bila sve dublja, rovovi sve uređeniji, betonska bi se pojačanja stavljala pred rovove strojničkih postava, građevine i sela pretvarala u ojačane uporišne točke, zbog čega bi se pješaštvo koje je branilo rovove nakon prvih topovskih udara povlačilo u sigurne zaklone, otkuda bi izašli nazad na položaje nakon završetka bombardiranja da dočekaju prve valove napadača. Napadače bi dočekao i topnički protuudar navođen iz rovova – i eto pakla za pješake koji napadaju i neuspjeha u karijeri zapovjednika koji je napad isplanirao i provodio.
Uvidjevši da topništvo ipak nije svemoćno – pogotovo je u tim prvim ofenzivama zakazala francuska „sedamdesetpetica”, koja se pokazala posve neučinkovitom u bombardiranju rovova ‒ zapovjednici su nastojali izmijeniti njegovu taktičku primjenu. Poljsko je topništvo imalo za zadatak uništenje prije svega prepreka od bodljikave žice ispred rovova, dok je teško topništvo imalo dvije prvenstvene zadaće: razoriti obrambene postave i neutralizirati pješaštvo, a također i uništiti neprijateljsko topništvo. Mužari, odnosno minobacači dobivaju na važnosti i ubrzo postaju važna sastavnica poljskoga topništva, a uskoro, u varijantama manjega kalibra, i pješačkih jedinica. Duljina se topničke pripreme znatno produljuje od nekoliko sati u prvim savezničkim ofenzivama 1915. godine do višednevnih bombardiranja u bitkama kod Verduna i na Sommei, da bi se nakon toga skraćivalo vrijeme pripreme, koja se broji u desetcima minuta, usredotočene zgusnute baraže (Brusilovljeva ofenziva 1916., njemačke i savezničke ofenzive 1918. godine), pa čak i posvemašnja izostanka topničke pripreme (von Hutierova ofenziva na Rigu i ofenziva kod Kobarida 1917. godine, doduše samo na nekim odsjecima bojišta). Uvodi se vrlo riskantna taktika baraže koja se pomiče ispred nastupajućega pješaštva, dovoljno daleko od njega da ne dođe do gubitaka pri „prijateljskoj vatri” (do kojega je u praksi u pravilu dolazilo), a dovoljno blizu neprijatelju koji zbog baraže ne zauzima obrambene postave, nego boravi u ukopanim zaklonima.
Nova je taktika dovela do izmjena u rasporedu topništva, ali i pješaštva na bojištu. Nakon što se odustalo od razarajuće topničke taktike kojom se topništvo suprostavljalo pješaštvu, buduće su se ofenzive često pretvarale u topničke duele, ponajprije teškoga topništva koje bi zasipalo poljsko i teško topništvo neprijatelja. Zbog toga, kao i zbog činjenice koja se stalno iznova potvrđivala da nastupajuće pješaštvo nema nikakvih izgleda bez topničke podrške (uz uobičajenu pješačku taktiku), napadač je nastojao prikupiti što veći broj teškoga i poljskoga topništva i postaviti ga što je moguće bliže crti bojišta – naravno neprimjetno – kako bi odatle bilo u stanju pokrivati vlastito pješaštvo u njegovu napredovanju kroz prvu, drugu i treću liniju rovova, a također i neutralizirati neprijateljsko topništvo na što širu prostoru kako ovo ne bi bilo upotrijebljeno protiv nastupajućega pješaštva. Ali i takva je taktika – koja je ponekad davala sjajne rezultate, ustvari tamo gdje su prodori bili uspješni u bitkama 1916. godine, primjenjena je uspješno takva taktika – imala svoja ograničenja. Jer kad-tad pješaštvo je napredovalo izvan zaštite svoga topništva, dok je branitelj uvijek nekako uspijevao dovesti dovoljan broj topova koji bi onda udarali po nezaštićenu pješaštvu i zaprečivalo mu daljnje napredovanje. Onaj koji se brani zbog toga je povlačio dublje u pozadinu svoje topništvo, taman toliko da bude izvan dometa neprijateljskoga teškog topništva, a da ipak može braniti prostor neposredno pred prvu liniju rovova. Učinio je to i sa svojim pješaštvom, pa je na prvoj liniji rovova povećao gustoću strojničkih postava koje je snažnije utvrdio, dok je istovremeno smanjio broj linijskoga pješaštva u prvome redu rovova, kao i općenito „razrijedio” položaje u rovovima. U pozadini je pak ojačao rezerve koje su u slučaju napada morale brzo intervenirati protunapadima.
Promjena topničke taktike prisilila je zapovjednike u stožerima da se oslone na izviđanje. Bilo je jednostavno tući kišom projektila neprijateljske rovove koji su bili jasno vidljivi, pogotovo na zapadnome bojištu gdje su neprijateljske snage bile udaljene svega nekoliko stotina metara (na istočnome je razmak između rovova suprotstavljenih snaga bio znatno veći, mjestimice i do triju kilometara). Ali već je i druga i treća rovovska linija bila problem za napadača jer je u pravilu bila stavljana izvan vidnoga polja neprijatelja. Topništvo je pak od samih početaka rata u potpunosti bilo skriveno od očiju neprijatelja. Izviđanje je, dakle, bilo ključno pri planiranju, pripremi i izvođenju napadnih djelovanja. Izviđanje je tradicionalno bila zadaća konjice, koja je u prvim bitkama obavila što se od nje očekivalo. Jednom kada je utvrđen neprekinuti sustav rovova, konjica je u svakome pogledu bila posve bezvrijedna, pa tako i za izviđanje. Tomu se doskočilo uvođenjem novoga oružja koje će obilježiti ratovanja 20. stoljeća ‒ zrakoplovstva.

Višeslav Aralica