Teme

Ovom rubrikom predstavljamo niz tema o Velikom ratu obrađenih kroz raznovrsne članke temeljene na literaturi i arhivskom gradivu. Tim ćemo putem nastojati proširiti znanje o manje poznatim vidovima rata i približiti ga čitateljima. Teme koje obrađujemo bit će: vojni aspekti rata, gospodarske prilike u ratu, svakodnevnica u ratnom vremenu, priče pojedinaca te zanimljivosti.
4.7.2016.

Strategija i taktika u Prvome svjetskom ratu (III)

Taktički problemi i pouke iz prvih bitaka na Zapadnome bojištu

 

U pravilu je – i toga su se držali svi u početku rata, a pogotovo Francuzi – na bojištu u prednosti bio onaj koji je napadao, ona strana koja je prva pokrenula svoje ljude preko bojnoga polja na neprijatelja. Bila je u prednosti ne samo zbog toga što je odlukom o napadu ona birala mjesto na koje se udara, nego i zbog nečega od presudne važnosti u borbama – zbog psihološke prednosti. Danas, u vrijeme kada se borbe vode na velikim udaljenostima, u kojima su rijetke iznimke da sukobljene strane uistinu i jasno vide jedni druge, posve je zaboravljeno značenje koje je pogled imao na ishod borbi. Vojnik je gledao neprijatelja kako trči, vitla oružjem, viče, pjeva, kako napada, podiže oružje i udara – u borbi je svoga neprijatelja gledao u oči, naravno, dokle je god to mogao. Jer kada ga više nije mogao gledati, to je značilo da je poražen. „U bitci su prvo oči poražene”, bila je uzrečica u antičkoj Grčkoj. Onaj koji se brani bio je tijekom čitave povijesti prestravljen izgledom napadača, neustrašiva neprijatelja koji donosi smrt.
Prve su bitke 1914. godine okrenule stvar naopako: onaj koji je napadao, prolazio je loše. Joffre je pokrenuo svoje vojske u boj otprilike kada i Nijemci svoje na Liege u Belgiji, ali na drugome kraju bojišta, na jugu. Do 22. kolovoza, jedva dva tjedna kasnije, čitava je dugačka bojišnica zahvaćena borbama u kojima su većinom Francuzi bili napadači. Pokazalo se da francuski napadači napreduju tamo gdje otpora nema, ali ih odmah zatim dočekuje dobro navođena artiljerijska vatra koja ih desetkuje. Slijedi povlačenje, često u neredu, koje zatim iskorištava dobro zaklonjeno njemačko pješaštvo i kreće u protunapad. Francuska artiljerija ne slijedi pješaštvo te se, premda opskrbljeno izvrsnim topom „sedamdesetpeticom” (zvan tako zbog svoga kalibra od 75 mm), ili pretjerano izlaže dalekometnomu teškomu topništvu neprijatelja ili u boj prekasno stiže. Borbe su, prema dostupnim opisima preživjelih napadača Francuza, kaotične: neprijatelja se do posljednjega trena ne vidi, dok se s prijateljskim snagama redovito gubi kontakt, oni najhrabriji ginu junački u prvim redovima i u prvim trenutcima bitaka, oni mudriji leže na zemlji i čekaju ishod. Francuski vojnik, poilu, koji je sa svojom iznimno dugom i zbog toga nespretnom puškom Lebel, na koju je navučen 70 cm dugi bajunet, u plavome kaputu i žarkocrvenim hlačama više nalikovao kopljaniku, nego modernomu vojniku, čak se i puškom rijetko imao prilike koristiti, dok mu je bajunet sasvim sigurno samo smetao u borbi. Njemačka su iskustva drugačija, ali i to je više zbog jednostavnijih zadaća koje su imali pred sobom: na jugu su pješaci samo čekali da njihovo topništvo razbije francuski napad pa da se daju u progon poraženih Francuza, dok su na sjeveru, u Belgiji i prodoru kroz središte Francuske, pred sobom imali višestruko slabija – uz to i silinom udara iznenađena – neprijatelja.
Francuski su se vojnici prvi, a zatim nekoliko mjeseci kasnije i njemački, imali prilike uvjeriti kako je snažna vatrena moć artiljerije zagospodarila bojištem. Pridodamo li njoj i strojnice, ali i brzometne puške sustava Mauser i Lebel, koje su omogućivale strijelcu da uputi više od deset dobro naciljanih pucnjeva u minuti, dobit ćemo jasnu predodžbu o tome kako se morao osjećati pješak koji pretrčava polje u jednome napadu. Pogotovo stoga što su obje strane – a Francuzi, naravno, osobito – još uvijek preferirale pokrete postrojbi u zgusnutome poretku. Postojao je samo jedan način preživljavanja: kleknuti, zaleći, ukopati se – nestati s bojnoga polja. Tako, gotovo stihijski i instinktivno, nastaju rovovi koji će se vrlo brzo pretvoriti u razrađen sustav isturenih stražarskih rovova, dubokih rovova prve linije zavojitim ukopanim putevima spojenima s rovovima druge (ponekad na njemačkoj strani i treće) linije, koje su, pak, pravim ukopanim cestama bile spojene s logističkim središtima. Ukopavanje pješaštva u rovove bilo je pravi trijumf slabijega nad jačim. Topništvo, pa čak i ono najjače, neće nakon stvaranja rovovskoga sustava uspijevati ni nakon višednevnih bombardiranja uništiti dobro zaklonjeno pješaštvo i doprinijeti probijanju linije obrane.
To će stratege i taktičare zaraćenih strana dovesti u veliku nepriliku: kako probiti čvrsti rovovski obrambeni sustav, ako se to već topništvom i temeljitim bombardiranjem ne može napraviti? Pitanje je tim gore što izbora i nije bilo. Rovovi su se i s jedne i s druge strane već od studenoga 1914. protezali duž čitavoga bojišta, do granice sa Švicarskom. Nije postojalo nijedno oslabljeno mjesto, nijedna „rupa”, nijedan prazan prostor koji ne bi zauzimala dobro ukopana pješačka postrojba.
Postojao je još jedan problem. Iskustva su Nijemaca u prvome mjesecu rata pokazala kako je za brz i dubok prodor od strateške važnosti potrebno na mjestu udara osigurati znatnu brojčanu premoć nad neprijateljem. Mobilizacijski sustav i vojni ustroj Francuske i Njemačke u početku rata, kojima će se uskoro pridružiti i Britanci, do krajnjih je granica uvećao brojnost vojske, dok je željeznička mreža jednako učinkovito uvećala mobilnost postrojbi sposobnih za brzo prebacivanje od jednoga logističkog centra do drugoga uzduž bojišta. Upravo to i jest razlog zbog kojeg su zaraćene strane uopće mogle toliko dugačak obrambeni sustav ravnomjerno napučiti vojnicima, upravo zato i nije bilo slabe točke u obrani. Ali, osiguranje obrambenoga rovovskog sustava ujedno je značilo i prenaprezanje jer je nedostajalo slobodnih postrojbi koje bi se mogle ujediniti u jednu stratešku napadačku formaciju sposobnu ne samo za proboj, nego i za iskorištavanje toga proboja.
A tamo gdje ih se i uspijevalo za jedno vrijeme skupiti, pokazalo se da se njihov prodor – ako bi do njega uopće i došlo ‒ brzo zaustavlja zbog logističkih problema, umora ljudstva ili sporosti artiljerije koja ih je morala pratiti. Zaustavljani su bili i zbog sposobnosti druge strane da brzim prebacivanjem postrojbi s mirnih dijelova bojišnice na mjesta proboja te snažnim pješačkim i topničkim protunapadima na umorna neprijatelja ponovno utvrdi bojišnicu i zatvori rupu u obrambenome sustavu.
Zbog toga će borbe na Zapadnome bojištu do proljeća 1918. obilježavati napadi koji će imati iste značajke: snažna, višesatna, a zatim i višednevna artiljerijska priprema usredotočena na mjesto udara, koju slijedi masovni čeoni napad pješačkih postrojbi u zgusnutome poretku, osvajanje prvoga reda rovova uz veliku cijenu gubitaka, napadača prije svega, ali i branitelja, proboj na određenim mjestima, pokreti pješaštva kroz rupe u obrani, nailazak na nove postrojbe branitelja i na topničke postave, protunapad novopridošlih postrojbi branitelja – i na kraju ‒ ili ukopavanje napadača na dostignutim položajima (pobjeda, odnosno uspjeh) ili povratak u vlastite rovove iz kojih se krenulo u napad (poraz, odnosno neuspjeh). A sve je to podrazumijevalo ogromne gubitke i malu dobit.
Onaj koji se brani također nije imao puno izbora u izboru taktike. Velik napor uložen u stvaranje obrambenoga rovovskog sustava, kao i vrijeme potrebno da se taj sustav izgradi, značili su da je branitelj bio prisiljen do krajnjih snaga braniti rovove. Ako bi se na mjestu udara pojavile rupe u obrani koje je napadač mogao iskoristiti za ubacivanje strateške rezerve, to je moglo značiti urušavanje čitavoga obrambenog sustava, od mora do Švicarske. Obrambeni rovovski sustav koji graniči s mjestom udara morao bi biti odmah napušten, a postrojbe branitelja, dotada netaknute, izašle bi na otvoreno polje i tako postale ranjive na udare neprijateljskoga topništva i konjice. Braniti rovove dokle god se može, pokrenuti u protunapade čim prije rezervne jedinice koje za zadatak imaju povratiti izgubljene rovove, dovući na mjesto prodora čim više topova u što kraćemu vremenu – to je taktika svakoga koji se branio na najvažnijim bojištima Prvoga svjetskog rata. Rezultat takve taktike bio je opet – veliki gubitci u ljudstvu.
Bilo je nekoliko teoretskih mogućnosti da se taj rovovski rat prekine i pretvori u otvoreni, pokretni rat. Prva bi bila upotreba konjice u strateškim razmjerima koja bi bila zadužena za iskorištavanje proboja koji bi izvršile pješačke postrojbe i topništvo. Zamisao je jednostavna i nalik onoj koju će Nijemci primijeniti u Drugome svjetskom ratu, u blitzkriegu, u kojemu će ulogu konjice igrati oklopne panzer-divizije: nakon proboja linije (to je zadaća pješaštva i topništva u ovome slučaju, dok je u blitzkriegu i to zadaća panzer-divizije) uključuje se konjica u velikome broju koja zatim neutralizira u brzim pokretima neprijateljsko topništvo, logističke i zapovjedne centre u pozadini i ometa prostore komunikacije prije dolaska pomoći braniteljima. Konjicu bi zatim zamijenile svježe pješačke postrojbe i topništvo sposobno da zaustavi bilo koji protunapad ili, pak, da iznova započne novi ciklus prodora. Premda su ovakve zamisli postojale (uglavnom na britanskoj strani, primjerice u planiranju bitke na Sommi), ovo se nije ostvarilo na Zapadnoj bojišnici, barem ne do 1918. godine. Prije svega, konjica zbog razmjerno maloga broja u odnosu na sveukupni broj vojnika ni u jednoj od tri zaraćene vojske na Zapadnome frontu nije bila strateški rod. U francuskoj je vojsci ona bila pridodana pješačkim postrojbama na divizijskoj razini, zbog čega je postojao samo jedan samostalni konjički korpus u početku rata na bojištu s francuske strane, koji je brojem ljudstva (tradicionalno je konjanička postrojba određene razine, npr. brigade, divizije ili korpusa, imala otprilike dvostruko manje vojnika od pješačke brigade, divizije ili korpusa), ali i – što je vrlo važno – vatrenom moći znatno zaostajao za pješačkim jedinicama istoga ranga (korpusa). Njemačka je vojska imala konjaničke postrojbe u deset samostalnih konjičkih korpusa na početku rata na Zapadu, ali i za njih je vrijedilo isto što i za francuske, kada je u pitanju brojnost ljudstva i vatrena moć. Osim toga, nakon odluke o defenzivi na Zapadu i okretanju k Istočnomu bojištu kao glavnomu, Nijemci su tu konjicu 1915. uglavnom prebacili na istok.
Druga bi mogućnost bila ta da jedna strana napusti sigurnost rovova i krene u povlačenje, prisiljavajući tako neprijatelja da ga slijedi kako bi i on izišao na otvoreno polje – taktika dobro poznata u povijesti ratovanja. Time bi onaj koji se povlači birao mjesto borbe, pripremio postrojbe i započeo bitku nalik pokretnomu ratovanju kakvoga je Europa viđala prije i nakon Prvoga svjetskog rata – uz uvjet da to povlačenje ne završi u novome sustavu rovova, tek pomaknutom unutar vlastite pozadine (kako su to napravili Nijemci 1917. godine kontroliranim povlačenjem na „liniju Hindenburg” na Zapadnome bojištu), nego jednom velikom bitkom koja bi riješila rat. Pogledamo li situaciju na Zapadnome bojištu, bit će nam jasno da smo tu doista na polju puke teorije koja nije mogla biti provedena. Od kraja 1914. godine samo je jedna strana mogla izići s takvom zamisli – francusko-britanska. Nijemci, koji su od tada u defanzivi, bili su sasvim zadovoljni svojim položajima: u Francuskoj, na taktički povoljnijim mjestima, dobro utvrđeni – zašto i ne bi bili? Dovoditi to u pitanje riskantnim pokretima prema Njemačkoj nije dolazilo u obzir. A nije dolazilo u obzir niti Francuzima. Povući se iz rovova u francuskoj javnosti bi se gledalo kao na bijeg, poraz, još jedan debakl. Osim toga, zar bi to povlačenje nagnalo Nijemce da izađu iz rovova i krenu u napad? Na to se nije moglo računati, zbog čega bi postojala velika vjerojatnost da se ova zamisao (koja, koliko je poznato, nikad nije bila iznesena) doista izrodi u lakrdiju nalik predaji.

 
Višeslav Aralica

Kalendar 2016.

O projektu

Uredništvo stranica "Prvi svjetski rat - pogled iz arhiva"

Projekt financira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

 

HDA - kontakt

Hrvatski državni arhiv

  • Marulićev trg 21
  • 10000 Zagreb Hrvatska
  • Tel: +385 1 4801 999
  • www.arhiv.hr
Sample Colors
  • Wide
  • Boxed
en-UShr-HR