Godina 1917. pokazala se relativno uspješnom za austrougarske i njemačke snage na Jadranu. Ali, to je bio svojevrsni labuđi pjev jer se tada država već počela raspadati iznutra, a nestašice ratnoga materijala, ulazak SAD-a na stranu Antante i sve učinkovitije protupodmorničke mjere zapečatit će sudbinu Središnjih sila, a time i austrougarske mornarice.

Napadi na Otrantsku baražu i zlatna godina podmornica

Austrougarska je flota izvela ukupno sedam napada na Otrantsku baražu. U njima su sudjelovale lake krstarice, oklopni krstaš Sankt Georg, razarači klase Tátra te veće torpiljarke. Akcije su postigle određen uspjeh, a pritom nije izgubljen nijedan austrougarski brod. Razarači i krstarice bili su uspješni i na drugim dijelovima bojišta – izveli su primjerice prepade pred Valonom i Brindisijem krajem travnja. Sredinom je svibnja 1917. skupina od triju krstarica (Novara, Helgoland i Saida) i dva razarača (Czepel i Balaton) pod vodstvom Miklosa Horthyja (kasnijega dugogodišnjega regenta Mađarske) i uz potporu triju podmornica započela akciju u blizini albanske obale. Prvo su potopili dva talijanska parobroda i prateći razarač Borea bez da su primijećeni. Zatim su prošli kroz zonu Otrantske baraže i napali ju odostraga. Potopili su čak 14 driftera i oštetili ih još 10-ak. Sile Antante poslale su svoje brodovlje u potjeru i uspjele oštetiti Novaru, ali su im austrougarske snage utekle te su neke antantine jedinice pretrpjele oštećenja (oštećene su talijanska krstarica Aquila i britanska Dartmouth, dok je francuski razarač Boutefeu potopila mina koju je postavila jedna njemačka podmornica). Dolaskom austrougarskih pojačanja (Sankt Georg, obalna oklopnjača Monarch te razarači Warasdiener i Tatra) Antantine su snage otjerane.
Snage Antante imale su vlastite planove o tome kako ostvariti prevlast na Jadranu. Početkom 1917. britansko je zapovjedništvo predložilo invaziju na srednjodalmatinske otoke u cilju presijecanja operativnoga pravca austrougarske mornarice, ali su Talijani odbili taj prijedlog. Međutim, talijanske su manje jedinice na sjevernome Jadranu, za razliku od južnoga Jadrana, držale inicijativu i općenito imale više uspjeha. Najaktivnije su bile torpiljarke, ali su u napadima sudjelovali i avioni te podmornice. Uveli su i novi tip plovila – torpedni čamac (MAS), vrlo laku i brzu jedinicu naoružanu s dvama torpedima. Jednomu je od njih (MAS 9) u noći s 9. na 10. prosinca pošlo za rukom kod Trsta potopiti obalnu oklopnjaču Wien.
Godina 1917. bila je najuspješnija godina za austrougarske i njemačke podmornice na Sredozemlju (u veljači je proglašen neograničeni podmornički rat). Upravo je tamo trgovačka flota zemalja Antante pretrpjela relativno najveće gubitke (austrougarske podmornice potopile su 112 716 t Antantina trgovačkog brodovlja, kao i francuski razarač Fourche i talijanski Impetuoso). Otrantska se baraža pokazala neučinkovitom u sprečavanju podmorničkih napada – većina podmornica prošla je kroz baražu potpuno nezamijećena, a te je godine u njoj potopljena samo jedna podmornica.

Pobuna u Boki kotorskoj

Godine 1918. postalo je jasno da se ratna sreća okrenula protiv Središnjih sila. Zbog nestašice pogonskoga materijala povučen je iz službe znatan broj starijih jedinica, a javile su se i nestašice hrane. Za običnoga je mornara stanje bilo očajno – nedostatak hrane i opskrbe, nepuštanje na dopust te velike razlike u uvjetima života časnika i mornara rezultirale su brojnim izljevima nezadovoljstva. Usto vrijedi spomenuti učinak komunističke agitacije koja se u to vrijeme širila Europom, posebno preko vojnika koji su se iz ruskoga zarobljeništva vraćali u domovinu. Početkom godine izbili su veliki štrajkovi radnika u Puli i Trstu, a 1. veljače mornari u Boki kotorskoj podigli su otvorenu pobunu. Središte pobune bilo je na Sankt Georgu, a proširila se na mnoge druge jedinice (Kaiser Karl VI, Erzherzog Rudolf, Balaton, Csepel, Orjen, Gäa…). Ustanak je bio slabo organiziran te su se pobunjenici predali nakon dolaska triju bojnih brodova klase Erzherzog u Boku 3. veljače. Slijedila je kazna: 800 mornara povučeno je s brodova, 300 je zatvoreno, a vođe Čeh František Raš i Hrvati Jerko Šižgorić, Anton Grabar i Mate Brničević pogubljeni su 11. veljače. Još trojica vođa uspjeli su se spasiti bijegom u Italiju s pomoću hidroaviona. Nakon pobune je admiral Maksimilijan Njegovan smijenjen s položaja zapovjednika flote, a naslijedio ga je kontraadmiral Miklos Horthy.

Posljednji pokušaji austrougarske mornarice

Vidjevši da je država pred porazom, Horthy se odlučio na sve ili ništa. Prvo su početkom travnja 1918. razarač Uskoke i torpiljarka 96 prevezli 55 diverzanata u Anconu, gdje su pokušali oteti talijanske torpedne čamce, ali bez uspjeha. Horthy je zatim poslao flotu brodova sastavljenu od najmodernijih bojnih brodova – svih sedam brodova klasa Erzherzog i Tegethoff, razarača Velebit i 11 torpiljarki s namjerom da probiju Otrantsku baražu. U noći s 9. na 10. lipnja su ih kod otoka Premude iznenada napali talijanski torpedni čamci MAS 15 i MAS 21. Dva ili tri torpeda pogodila su Szent István, koji se nakon tri sata prevrnuo i potonuo. Jedina utjeha bila je ta da se većina posade uspjela spasiti (poginulo ih je 89 od 1094). Nakon toga napad je otkazan, a austrougarska se mornarica ograničila na davanje potpore kopnenim snagama na talijanskome bojištu i pred Albanijom. Olupina Szent Istvána pronađena je 1974. na dubini od 66 metara, a danas je pod zaštitom Ministarstva kulture.
Snage su Antante 2. listopada izvele snažan napad na Drač s čak 53 bombardera i 29 lovaca, kojima su se kasnije pridružili talijanski oklopni krstaši i britanske lake krstarice. Nisu uspjeli potopiti nijedan austrougarski ratni brod, a podmornica Ub. 31 torpedirala je i oštetila britansku krstaricu Weymouth. Ipak, dračka je luka znatno oštećena te uskoro napuštena. Bila je to posljednja veća akcija na Jadranu prije proglašenja Države SHS 29. listopada 1918. godine. Ali, to još nije bio kraj agonije brodova i mornara austrougarske ratne mornarice.

Tablični prikaz brodovlja austrougarske mornarice

Gubitci austrougarskih brodova:

1914.     Krstarice Kaiserin Elizabeth i Zenta, torpiljarka 26, riječna topovnjača Temes.
1915.     Razarači Lika i Triglav, podmornice Ub. 3 i Ub. 12.
1916.     Podmornice Ub. 6 i Ub. 16.
1917.     Obalna oklopnjača Wien, razarač Wildfang, podmornice Ub. 30 i Ub. 5 (popravljena i vraćena u                    službu), torpiljarka 11 (prebjegla Talijanima), riječna topovnjača Inn.
1918.     Bojni brodovi Szent István i Viribus Unitis, razarač Streiter, podmornice Ub. 23, Ub. 20, Ub. 10.

Protivnički brodovi koje su potopili brodovi austrougarske mornarice

Brodovi su austrougarske mornarice u Prvome svjetskom ratu nanijeli gubitke od ukupno dvaju oklopnih krstaša, osam razarača, devet podmornica, jedne torpiljarke, 59 komercijalnih brodova, četiriju zračnih brodova te još nekoliko manjih ili pomoćnih jedinica. Austrougarske podmornice potopile su još 190 353 t teretnoga brodovlja Austro-Ugarske. Znatne gubitke nanijele su i njemačke podmornice koje su plovile pod austrougarskom zastavom, posebno podmornica – minopolagač UC-14.

Popis potopljenih protivničkih ratnih brodova (u zagradi je ime jedinice ili jedinica zaslužnih za potapanje):

20. 12. 1914. francuska podmornica Curie (Turul i brodovi lučke obrane Pule)
24. 2. 1915. francuski razarač Dague (naišao na austrougarsku minu kod Bara)
24. 5. 1915. talijanski razarač Turbine (Helgoland)
26/27. 4. 1915. francuski oklopni krstaš Leon Gambetta (Ub. 5)
27. 6. 1915. talijanska torpiljarka 5PN (Ub. 10)
28. 5. 1915. francuska podmornica Monge (Helgoland i Balaton)
10. 6. 1915. talijanska podmornica Medusa (Ub. 11)
18. 7. 1915. talijanski oklopni krstaš Giuseppe Garibaldi (Ub. 4)
5. 8. 1915. talijanska podmornica Nereide (Ub. 5)
27. 9. 1915. talijanski bojni brod Benedetto Brin (saboteri?)
5. 12. 1915. francuska podmornica Fresnel (Warasdiener)
18. 3. 1916. francuski razarač Renaudin (Ub. 6)
14. 6. 1916. talijanska podmornica Balilla (torpiljarke 65F i 66F)
23. 6. 1916. francuski razarač Fourche (Ub. 15)
10. 7. 1916. talijanski razarač Impetuoso (Ub. 17)
15. 7. 1916. britanska podmornica H3 (naišla na minu u Boki kotorskoj)
2. 8. 1916. talijanski bojni brod Leonardo da Vinci (saboteri?)
11. 10. 1916. talijanski razarač Nembo (Ub. 16)
14./15. 5. 1917. talijanski razarač Borea (Balaton i Csepel)
30. 6. 1917. talijanska podmornica F7 (torpiljarka 12)
14. 5. 1918. britanski razarač Phoenix (Ub. 27)
20. 9. 1918. francuska podmornica Circe (Ub. 47).
Možemo spomenuti i talijansku torpiljarku 36PN, koja je 10. studenoga 1918. naišla na minu nepoznata porijekla kod albanske obale i potonula, postavši tako posljednja žrtva Prvoga svjetskog rata na Jadranu.

Boris Blažina