Akcije na Jadranu tijekom Prvoga svjetskog rata sastojale su se većinom od bombardiranja kopnenih ciljeva, podmorničkoga ratovanja te prepada koje su izvodile manje jedinice (torpiljarke, razarači, lake krstarice). Do većih bitaka nije došlo niti je izveden bilo kakav ozbiljni pokušaj pomorske invazije. Usprkos sekundarnomu karakteru ovoga bojišta u odnosu na atlantsko ili sredozemno, potencijalna prijetnja protivničkih pomorskih snaga ili desanta vezala je znatan broj jedinica svih vrsta na Jadran.

Razbijanje blokade Crne Gore i postavljanje blokade na Otrantskim vratima

Odmah nakon uključivanja Crne Gore u rat 5. kolovoza 1914. austrougarske su lake jedinice isplovile iz luka i stigle do crnogorske obale. Presjekle su pomorski promet i bombardirale neke ciljeve na obali (npr. radiopostaju na Voluvici i skladišta na gatu u barskoj luci). Britanske i francuske snage početkom su se rata nalazile na Malti i bile su zauzete progonom njemačkoga brodovlja na Sredozemlju (bojni krstaš Goeben i laka krstarica Breslau).
Dana 16. kolovoza je, međutim, na Jadran upućena skupina francuskih bojnih brodova i krstarica s razaračima, a pridružio joj je britanski odred od dvaju oklopnih krstaša i 12 razarača. Pred crnogorskom su obalom naišle na austrougarsku laku krstaricu Zentu i razarač Ulan, koji su tada provodili blokadu Crne Gore. Iznenađeni brojnošću protivnika austrougarski su brodovi pokušali pobjeći, ali zastarjela Zenta pokazala se presporom, tako da je njezin zapovjednik odlučio prihvatiti beznadnu borbu kako bi Ulanu dao vremena da utekne. Suočena s višestruko brojnijim i bolje naoružanim neprijateljem, Zenta je potopljena. Antantino brodovlje nije izvuklo preživjele članove posade iz mora, što se smatralo nečastnim ponašanjem (navodno su neki britanski razarači krenuli to učiniti, ali im je zabranjeno). Dio Zentine posade doplivao je do crnogorske obale, odakle su odvedeni u zarobljeništvo. Francuske jedinice nisu imale gubitke, ali je na povratku došlo do dvaju sudara, u kojima su četiri njihova broda oštećena i prisiljena otići na Maltu radi popravaka. Unatoč tomu francuska je akcija uspjela – blokada je Crne Gore prekinuta. Austrougarsko je brodovlje nastavilo s bombardiranjem crnogorskih bitnica iznad Boke kotorske. Luka Zenta u Splitu dobila je ime u spomen potopljene krstarice, a danas u istome gradu njezino ime nosi marina, hotel i drugi objekti. Daljnji pokušaji Francuza da ugroze Boku pokazali su se neuspješnima. Osim što joj se nisu usudili približavati zbog straha od mina i podmornica, pokušaje da postave topove na obližnja brda osujetile su teže jedinice austrougarske flote (npr. bojni brod Radetzky), a jednu francusku podmornicu koja se infiltrirala u zaljev otjerale su manje jedinice austrougarske mornarice. Napadi francuskih razarača na hrvatske otoke također nisu dali opipljive rezultate. Nakon što je 21. prosinca austrougarska podmornica Ub. 12 torpedirala i teško oštetila francuski bojni brod Jean Bart (jedini uspješni napad podmornice na bojni brod drednot tijekom rata), veće Antantine jedinice više nisu ulazile u Jadran. Zato je postavljena blokadna linija na Otrantskim vratima, koja je s vremenom postala sve sofisticiranija te je stekla naziv Otrantska baraža. Nju su činili drifteri (ribarski čamci prenamijenjeni u protupodmorničke čamce) i skupina razarača, a često su se u blizini nalazili i veći brodovi. Tako su austrougarske snage, izuzev podmornica, bile ograničene na Jadransko more.
Početkom prosinca austrougarska je mornarica pretrpjela gubitak na Dalekome istoku, gdje su japansko-britanske snage napale njemačko uporište Tsingtao (Cingtao) i nakon kraće opsade prisilile njemačku posadu na predaju. U obrani je uporišta sudjelovala i austrougarska krstarica Kaiserin Elizabeth, koju je vlastita posada (među kojom je bio znatan broj Hrvata) potopila kako ne bi pala u ruke neprijatelju. Krajem su godine i Francuzi pretrpjeli znatan gubitak – podmornica Curie zaplela se u protupodmorničku mrežu kod Pule te ju je potopila lučka obrana. Izvađena je te iduće godine ušla u austrougarsku službu kao Ub. 14.

Ulazak Italije u rat i napad na Anconu

Nakon kraća zatišja krajem 1914. slijedile su nove, veće akcije. Austrougarski su zrakoplovi 4. ožujka 1915. napali skupinu od 15 francuskih ratnih brodova južno od Bara. Bio je to prvi zračni napad na brodove na Jadranu. Od najveće je važnosti, međutim, bio ulazak Italije u rat na strani Antante 23. svibnja. Uz činjenicu da se austrougarska flota našla u još nepovoljnijemu položaju jer je sada protiv sebe imala tri neprijateljske flote, ulazak Italije u rat omogućio je britanskim i francuskim brodovima da se koriste talijanskim lukama, tako da su se počele odvijati intenzivnije borbe i na sjevernome dijelu Jadrana. U Parizu je 10. svibnja potpisana konvencija, kojom je predviđeno da će francuske i britanske pomorske snage biti upućene na Jadran i djelovati zajedno s talijanskima pod vrhovnim vodstvom talijanskoga admirala. Srećom za Austro-Ugarsku, koordinacija između mornarica Antante u stvarnosti je bila slaba. U noći s 26. na 27. travnja pomorske snage Antante pretrpjele su još jedan znatan gubitak – podmornica Ub. 5 potopila je oklopni krstaš Léon Gambetta (zapovjednik podmornice bio je Georg von Trapp, Austrijanac rodom iz Zadra, najviše poznat kao kapetan iz mjuzikla Moje pjesme, moji snovi).
Zapovjedništvo je austrougarske mornarice anticipiralo razvoj događaja i odlučilo zadati prvi udarac Talijanima. Glavnina flote, uključujući tri najsuvremenija bojna broda klase Tegetthoff i još osam starijih bojnih brodova, isplovila je iz Pule i u zoru 24. svibnja osvanula ispred Ancone. Glavni je dio flote bombardirao grad i luku, dok su manje skupine brodova napale luke Pesaro, Rimini i Porto Corsini kod Ravene, zatim Potenzu, Senigalliu, otok Cretaccio i Torre di Mileto. Laka krstarica Helgoland i prateći brodovi napali su Manfredoniju, Barlettu i druge luke na jugu, blizu talijanske glavne ratne luke u Brindisiju. Usto su austrougarski brodovi bombardirali željezničku prugu i rušili mostove, nastojeći usporiti pristizanje talijanskih vojnika i materijala na novootvoreno bojište na Soči. Akcija je izvedena bez gubitaka, a Talijani su pored velike štete na kopnenim objektima izgubili i razarač Turbine. Bio je to jedini put da su gotovo sve jedinice austrougarske mornarice djelovale zajedno. Nakon toga napade su izvodile lakše jedinice, a Talijani ih nisu bili u stanju spriječiti. Uzvraćali su povremenim napadima na hrvatsku obalu i Tršćanski zaljev, ali nisu zalazili među otoke zbog straha od mina, nedostatka preciznih karata kanala između otoka te nedostatka prostora za manevriranje širih i jačih flotnih sastava u tako usku prostoru.
Italija je 26. svibnja proglasila blokadu austrougarske i albanske obale, a početkom idućega je mjeseca mješovita Antantina eskadra od četiriju krstarica, četiriju oklopnih krstaša i 12 razarača napala više točaka na Jadranu (Vis, Lastovo, Hvar, Korčula, Mljet, Dubrovnik). Slične su se akcije izvodile tijekom cijele godine, ali tijekom njih austrougarske su podmornice uspjele oštetiti britansku krstaricu Dublin i potopiti talijanskoga oklopnog krstaša Garibaldi, podmornice Medusa i Nereide te torpiljarku 5PN.
Austrougarska mornarica nije ostala pasivna. Skupina brodova sastavljena od krstarice Helgoland i pet razarača (Czepel, Lika, Triglav, Tatra i Balaton) stigla je do Drača u potrazi za talijanskim razaračima. Nisu ih pronašli, ali su potopili francusku podmornicu Monge. Na povratku su Triglav i Lika naletjeli na mine. Lika je odmah potonula. Triglav su pokušali dotegliti na sigurno, ali su ga na kraju morali napustiti jer su snage Antante organizirale potjeru. Austrougarski su hidroavioni L-132 (pilot Dimitrije Konjović i kopilot Maksimilijan Sewera) i L-135 (pilot Walter Železni i kopilot Otto von Klimburg) 15. rujna potopili francusku podmornicu Foucault. Bio je to prvi uspješan napad zrakoplovom na podmornicu u povijesti ratovanja, a vrijedi istaknuti i viteški postupak pilota, koji su uz pomoć torpiljarke 100M spasili sve članove posade potopljene podmorniceJoš je jedna važna akcija 27. rujna 1915. bila uništenje talijanskoga bojnog broda Benedetto Brin, koji je uništen u Brindisiju uslijed eksplozije za koju neki smatraju da su odgovorni austrougarski saboteri.

Invazija na Crnu Goru i evakuacija srpske vojske

Početkom 1916. austrougarsko je brodovlje (stariji bojni brodovi i krstarice) pružalo potporu Središnjim silama pri invaziji na Crnu Goru, a 27. veljače je koordiniranom akcijom austrougarske mornarice i vojske osvojen Drač u Albaniji. Broj njemačkih podmornica u Puli povećan je sa 6 na 23. Međutim, pokušaji da se podmornicama ometa evakuaciju srpske vojske na Krf pokazali su se neuspješnima – do 16. je veljače 89 parobroda uspjelo evakuirati više od 110 000 srpskih vojnika bez gubitaka. Još jedan važan događaj početkom te godine bila je smrt admirala Antona Hausa od upale pluća 8. veljače, nakon čega je na mjesto vrhovnoga zapovjednika došao Maksimilijan Njegovan, prvi Hrvat na tome položaju. Dana 2. kolovoza talijanski bojni brod Leonardo da Vinci potopljen je u luci nakon eksplozije nepoznata uzroka (Talijani su službeno tvrdili da su odgovorni austrougarski saboteri), a vrijedi spomenuti i da su austrijske torpiljarke 14. srpnja kod rta Palanka potopile talijansku podmornicu Balilla. Godina 1916. bila je povoljna i za austrougarske podmornice, koje su nanijele razmjerno velike gubitke Antantinu brodovlju.

Boris Blažina