Austrougarska se mornarica vrlo rano uključila u niz događaja koji su povezani s izbijanjem Prvoga svjetskog rata. Nakon sarajevskoga atentata 28. lipnja 1914. mornarička jahta Dalmat prebacila je tijela Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije iz Metkovića do ušća Neretve (kod Ploča) i tamo ih predala bojnomu brodu Viribus Unitis. On ih je 1. srpnja doveo u Trst, odakle su vlakom prebačena u dvorac Artstetten u Austriji i sahranjena. Nakon atentata odnosi sa Srbijom naglo su se zaoštrili, pa je u skladu s prethodno zacrtanim planovima započela mobilizacija austrougarskih oružanih snaga, uključujući naravno i mornaricu.

Ratni planovi
Flotni sporazum Njemačke, Italije i Austro-Ugarske iz 1913. predviđao je djelovanje flota članica Trojnoga saveza na Sredozemnome moru pod vrhovnim zapovjedništvom admirala Antona Hausa. Glavnina flote trebala se okupiti na području Messina – Augusta – Gaeta – Sardinija i djelovati na Sredozemnome moru protiv razmjerno slabijih flota Francuske i Ujedinjenoga Kraljevstva (npr. ometati prijevoz francuskih snaga iz sjeverne Afrike u Francusku). U Jadranu su trebale ostati samo slabije snage bazirane u Boki kotorskoj i Brindisiju. Do ostvarenja toga plana nije došlo jer je Italija početkom rata proglasila neutralnost. Austrougarski je vojni vrh anticipirao takav razvoj događaja i nije ni počeo pripremati flotu za akcije izvan Jadrana. Stoga su austrougarski planovi prilagođeni za obrambene aktivnosti u Jadranu i ometanje Antantinih pokušaja opskrbljivanja srpske vojske morem.
Do ulaska Italije u rat glavni sukob je bio između mornarica Austro-Ugarske (uz potporu nekoliko njemačkih jedinica) i Francuske, koju je podupiralo Ujedinjeno Kraljevstvo. Iako je Austro-Ugarska imala stratešku prednost, admiral Haus odlučio je izbjeći odlučujuću bitku protiv Francuza jer je predvidio da će Italija ući u rat na protivničkoj strani te je stoga želio očuvati flotu za taj sukob. Talijani su iz više razloga – teritorijalne pretenzije na austrougarski teritorij, blizina, mogućnost izravne prijetnje glavnoj austrougarskoj ratnoj luci u Puli – viđeni kao puno veća opasnost od Francuza ili Britanaca. Puli je osigurano mnogo opskrbnoga materijala za slučaj da zbog prodora talijanske kopnene vojske u Istru bude odsječena od pozadine ili stavljena pod opsadu, a i većina brodovlja koncentrirana je u njezinoj blizini. Haus je i nakon ulaska Italije u rat izbjegavao odlučujući sukob na Jadranu koristeći svoju flotu kao stratešku pričuvu, koja je vezala veće protivničke flote (engl. fleet in being). Ratni brodovi, pogotovo oni najveći, u pravilu su djelovali samo kada je postojala velika vjerojatnost da će moći obaviti svoj zadatak uz minimalne gubitke. Iznimke su bile podmornice, razarači i lake krstarice, koje su tijekom cijeloga rata aktivno djelovale protiv neprijateljskoga brodovlja. Hausovu su strategiju kritizirali Nijemci, ali je uživala podršku austrougarskoga vojnog vrha.

Mobilizacija pomorskih snaga
Neposredno prije mobilizacije austrougarska je flota bila aktivna u tzv. ljetnome sastavu (tada su ratni brodovi bili u aktivnoj službi te obavljali vježbe i školska krstarenja): jedna divizija od triju bojnih brodova klase Tegethoff od 20 000 t (zapovijedao joj je Hrvat, viceadmiral Maksimilijan Njegovan), druga divizija od triju bojnih brodova klase Radetzky od 14 500 t, oklopni krstaš Sankt Georg, krstarica Spaun, divizija od šest razarača klase Huszár od 400 t te 12 torpiljarki. Djelomično pripravno bilo je i šest razarača klase Tatra od 800 t, dok je dio ostaloga brodovlja bio spreman za školske potrebe. Tri bojna broda klase Erzherzog od 10 000 t, dva bojna broda klase Habsburg od 8000 t (treći je bio u službi kao školski brod) i oko polovica torpiljarki bili su u pričuvi ili raspremi (bili su zastarjeli i trebali su ići u otpis), što je značilo da su se mogli pripremiti za djelovanje u relativno brzu roku. Svi raspoloživi časnici i ljudstvo iskorišteni su do krajnje mjere kako bi se navedeni brodovi pripremili za akciju.
Dana 18. srpnja 1914. zapovjedništvo mornarice dobilo je nalog za popunu zaliha. Četiri dana kasnije naređen je povratak svih brodova iz stranih voda, izuzev zastarjele oklopne krstarice Kaiserin Elizabeth, stacionirane u njemačkome vojnopomorskom uporištu Tsingtao (Cingtao) u Kini. Ovo je izvršeno bez smetnji, unatoč činjenici da se oklopni krstaš Karl VI s pitomcima Akademije nalazio u francuskome Marseillesu, a Viribus Unitis i Tegethoff na britanskim posjedima (Egiptu i Malti). Djelomična mobilizacija naređena je 26. srpnja, prema ratnome planu za slučaj B (Balkan). Opremi svih brodova i dovođenju ljudstva u stanje potpune ratne spremnosti pristupilo se tek objavom opće mobilizacije 31. srpnja. Sama mobilizacija provedena je uglavnom bez smetnji i po planovima, izuzev nekih problema pri postavljanju minskih polja oko Pule. Tomu je pridonijela činjenica da su Francuska i Austro-Ugarska zaratile tek 11. kolovoza. Vrijedi spomenuti da je u minskim poljima kod Pule (blizu Brijuna) 13. kolovoza zbog indolencije kapetana tragično stradao putnički parobrod Baron Gautsch i sa sobom na dno povukao najmanje 147 osoba, većinom žene i djecu. Žrtve ovoga „Jadranskog Titanika” pokopane su na mornaričkome groblju u Puli.
Zapovjedništvo nad mornaricom preuzeo je admiral Haus, prvo s admiralske jahte Lacroma, a od 26. kolovoza s bojnoga broda Viribus Unitis. Ustrojene su dvije eskadre s ukupno četirima divizijama bojnih brodova. Prvu su činile modernije jedinice klase Tegethoff i Radetzky, a drugu zastarjele jedinice klasa Erzherzog i Habsburg. Uz njih je postojala flotila krstarica s torpiljarkama, dok je ostalo brodovlje predviđeno ponajprije za obranu obale (vidi pregled na kraju članka). Podmornice su načelno bile podređene Pomorskoj obrani Pule, ali u praksi većinom su primale naredbe izravno od zapovjedništva mornarice.
Brodovi u izgradnji (Szent-István, Novara i neke torpiljarke) su prema planu uklonjeni iz brodogradilišta u Trstu, Rijeci i Kraljevici jer se smatralo da su tamo previše izloženi, te su premješteni u utvrđenu pulsku luku. U brodogradilištima su se gradili i neki brodovi za strane mornarice, ponajprije za Kinu. Austrougarska mornarica preuzela je samo jedan mali razarač (preimenovan u Warasdiener), dok su ostali ocijenjeni kao predaleko od dovršetka izgradnje ili nekompatibilni s ostatkom flote. Brodogradilišta su morala obustaviti sav rad osim onoga na nedovršenim ratnim brodovima. Razlozi tomu bili su nedostatak radnika radi mobilizacije te nedostatak sirovina, ali i pretpostavka da rat neće dugo trajati. Stoga je tijekom rata izgrađen tek manji broj novih jedinica, uglavnom podmornice (tip Havmanden, po licenciji izgrađeni njemački tip UB II te njemački tip UB I naručen u Njemačkoj), ali i razarači klase Tatra te torpiljarke.
U takvu je stanju austrougarska mornarica dočekala početak rata. Prve hitce ispalio je monitor Bodrog 28. srpnja 1914., bombardirajući srpske položaje kod Beograda. Dio austrougarske flote krenuo je iz Boke i postavio blokadu crnogorske obale, gdje je izložen napadima francuske flote. Bio je to početak Prvoga svjetskog rata na Jadranu.

Prikaz organizacije flote u kolovozu 1914.
Prva eskadra bojnih brodova
I. teška divizija (bojni brodovi klase Tegethoff): Viribus Unitis (admiralski brod flote), Tegethoff (vođa eskadre), Prinz Eugen
II. teška divizija (klasa Radetzky): Franz Ferdinand (vođa divizije), Radetzky, Zrinyi.

Druga eskadra bojnih brodova
III. teška divizija (bojni brodovi klase Erzherzog): Erzherzog Karl (vođa eskadre), Erzherzog Friedrich, Erzherzog Ferdinand Max
IV. teška divizija (bojni brodovi klase Habsburg): Habsburg (vođa divizije), Arpád, Babenberg.

Flotila krstarica
I. divizija krstarica: oklopni krstaši Sankt Georg (vođa flotile krstarica) i Karl VI, lake krstarice Szigetvár i Aspern, oklopna krstarica Maria Theresia .
I. torpedna flotila:
• Laka krstarica Saida (vođa flotile)
• Prva torpedna divizija: šest razarača klase Tatra od 800 t (Tatra, Balaton, Csepel, Lika, Triglav i Orjen)
• Druga torpedna divizija: šest razarača klase Huszár (Velebit, Dinara, Reka, Csikos, Pandur, Scharfschütze) od 400 t
• Treća torpedna divizija: četiri torpiljarke od 250 t i šest torpiljarki od 200 t
• Četvrta torpedna divizija: šest razarača klase Huszár (Huszar, Streiter, Wildfang, Turul, Ulan, Uskoke) od 400 t.
II. torpedna flotila:
• Laka krstarica Admiral Spaun (vođa flotile)
• Četvrta torpedna divizija: šest razarača klase Huszár od 400 t
• Peta torpedna divizija: devet torpiljarki od 200 t
• Šesta torpedna divizija: devet torpiljarki od 200 t.
Pomoćno brodovlje torpednih flotila: brod-matica Gäa, putnički parobrod Gastein.

Prateće brodovlje flote (flotni train)
1 brod-radionica, 1 tanker, 1 vodonosac, 1 jahta, 1 stariji razarač i 10 parobroda za prijevoz streljiva, goriva i drugoga opskrbnog materijala.

Ostali sastavi
V. divizija bojnih brodova: obalne oklopnjače Monarch (vođa divizije), Wien i Budapest, barbetna oklopnjača Erzherzog Rudolf
II. divizija krstarica: torpedne krstarice Franz Joseph i Panther.
Lokalne flotile u Trstu, Puli, Lošinju, Šibeniku i Boki. Sastavljene su uglavnom od torpiljarki, zastarjelih razarača te oklopnjača.

Boris Blažina