Teme

Ovom rubrikom predstavljamo niz tema o Velikom ratu obrađenih kroz raznovrsne članke temeljene na literaturi i arhivskom gradivu. Tim ćemo putem nastojati proširiti znanje o manje poznatim vidovima rata i približiti ga čitateljima. Teme koje obrađujemo bit će: vojni aspekti rata, gospodarske prilike u ratu, svakodnevnica u ratnom vremenu, priče pojedinaca te zanimljivosti.
25.4.2016.

Strategija i taktika u Prvome svjetskom ratu

    Premda se u suvremenoj vojnoj znanosti govori o trima razinama vojnoga promišljanja: strateškoj, operativnoj i taktičkoj, u vrijeme o kojemu će ovdje biti govora još uvijek je postojala temeljna podjela na strategiju i taktiku, pa ćemo se tim pojmovima i koristiti. Najkraće rečeno, razlika između taktike i strategije je u tome što taktikom nazivamo osmišljavanje i provedbu zamisli čiji je cilj pobjeda u jednoj bitci, dok strategijom težimo zadobiti pobjedu u ratu. Slikovito rečeno, ako u mapi koju imamo pred sobom imamo specijalnu kartu s detaljnim oznakama terena manjih razmjera na kojima su ucrtani svaki puteljak, šumarak, potok i vododerina, govorimo o taktici, a ako imamo veliku kartu država s označenim gradovima, rijekama i cestovnim pravcima ili pak globusima, onda je riječ o strategiji. Naravno, kao i uvijek kada se razlika nalazi u stupnju, i ovdje imamo dvojbi: neki grad ima stratešku vrijednost te njegovo osvajanje znači i pobjedu u ratu, ali stratešku vrijednost može u okviru jedne bitke imati i neka uzvisina, maleni most i gaz. Neraskidiva veza tih dvaju pojmova, zbog čega ih je tako teško zasebno definirati, ogleda se u tome da se ratovi dobivaju u bitkama, dakle u djelovanju na taktičkoj razini, dok se pravci udara, dakle kretanja vojski koje dovode do bitaka, određuju na strateškoj razini.
    Još je gore kada se dogodi ono što se prvi put u europskoj povijesti dogodilo u Prvome svjetskom ratu – da se uspostavi neprekinuti sustav fronta u kojem će se neprijateljske vojske „gledati u oči” preko ničije zemlje, odnosno bojišta. Ono što je nekada bila značajka pojedine bitke unutar rata, sada je postala značajka rata koji se pretvorio u jednu neprekidnu višegodišnju bitku ili, točnije, tri velike bitke vođene na Zapadnome, Istočnome i Talijanskome bojištu. Pojedinačne su bitke, naime, tokom povijesti uvijek imale više ili manje izražena razdoblja pauza ili bi pak jedan dio bojišta bio razmjerno miran dok bi se na drugome vodila žestoka borba, neke su postrojbe gadno stradavale dok su druge prolazile bez znatnijih gubitaka, neke prisutne na bojištu nisu ni ulazile u borbu tijekom bitke, postrojbe su razmještane, povlačene u pozadinu itd. – sve to obilježje je i spomenutih triju orijaških „bitaka” razvučenih na tisuće kilometara i na tri i pol godine rata. Strategije zaraćenih strana na Zapadnom Zapadnome bojištu, glavnome bojištu Prvoga svjetskog rata, odnosno pravci napada armijskih skupina i armija koje su utvrđivali glavni stožeri Francuske, Njemačke i Velike Britanije, vidljivi prema mjestima na kojima se odigravaju glavne bitke od kraja 1914. do proljeća 1918. godine – sve to promatrano na karti koja prikazuje čitavo Zapadno bojište nalikuje na poteze vojskovođa u okviru jedne bitke: luk fronta uspostavljenoga nakon bitke na Marni i „trke k moru” prisiljavao je u ratnome umijeću vrhunski obrazovane stratege u stožerima da sve napore usmjere na razbijanje protivnikovih, odnosno osiguravanje vlastitih krila. Krv će se u potocima liti u prostoru između rijeke Somme i grada Ypresa na desnome njemačkom odnosno lijevome krilu francusko-britanskih snaga, te rijeke Marne i grada-tvrđave Verduna na drugome kraju luka bojišta. To su, ustvari, gigantski taktički potezi kakve možemo naći u svakoj bitci u kojoj se bojna linija jedne sukobljene strane savije u konveksni luk, te ga njegov suparnik udarom na krila nastoji zaokružiti.
    Svezi strategije i taktike tu još nije kraj. Velike predratne strateške zamisli njemačkoga i francuskoga glavnog stožera, planovi Aufmarsch II i Plan XVII, ustvari su bile preslik taktike koju su ove dvije vojske nastojale primjenjivati u bitkama još od Francusko-pruskoga rata iz 1870./71. Nijemci su, naime, u bitkama nastojali udarati neprijatelja u njegova slabija krila, nakon čega bi uslijedio obuhvatni pokret i udar u neprijateljska leđa. Uzor im je bila Hanibalova pobjeda nad Rimljanima kod Kane. Francuzi su pak inzistirali na frontalnim udarima u središte neprijateljeva poretka uzdajući se u hrabrost i elan francuskoga vojnika, po svemu sudeći, imajući na umu taktiku Muratovih konjanika i Garde iz Napoleonova doba.

Njemačka strategija: Aufmarsch II

    Vojske velikih europskih sila prije Prvoga svjetskog rata proučavanju ratne vještine prilazile su s velikom ozbiljnošću. Učenje na vlastitome i tuđemu iskustvu, promatranje i proučavanje na koji se način i zbog čega na bojnome polju pobjeđuje, odnosno gubi, primjena tehnike i znanosti u vojne svrhe – sve to dio je vojne obuke europskih časnika za koje se računa da će u skoroj budućnosti biti vojskovođe. Vojne akademije Europe u drugoj polovini 19. i početkom 20. stoljeća žive svoje zlatno doba. Pa ipak, vojskovođe iznikle iz toga zlatnog doba u Prvome svjetskom ratu u pravilu su podbacivali. Imena generala Douglasa Haigea, Johna Frencha, Helmutha von Moltkea Mlađeg, Ericha von Falkenheyma, Franza Conrada von Hoetzendorfa, Luigia Cadorne, Ferdinanda Focha, Josepha Joffrea, Roberta Nivella i brojnih drugih ne sjaje osobitim sjajem među imenima njihovih kolega iz ratova koji prethode i slijede Prvi svjetski rat. Još je za rata nastala uzrečica kako taj rat biju lavovi (misli se na obične vojnike i niže časnike) koje vode magarci (generali). S obzirom na to kako je rat na Zapadnome frontu (ali i ne samo tamo) izgledao od kraja 1914. do proljeća 1918., ništa se drugo o njima nije ni moglo misliti. Priča o dva strateška plana sukobljenih strana ipak neće ići za tim da se potvrdi takvo mišljenje. Ljudi koji su bez svake sumnje podbacili jer nisu postizali vojne ciljeve, ili su ih postizali uz cijenu koja svaki cilj obezvređuje, nisu bili bezdušne, napuhane neznalice – naprotiv, prije će biti da su radili ono što su u tome trenutku jedino mogli raditi.
    Ohrabreni velikim uspjehom zadnjega rata između velikih europskih sila – Francusko-pruskoga rata – njemački su časnici Glavnoga stožera početkom stoljeća radili na planovima budućega rata protiv Francuske, koji su svi bili ofenzivnoga karaktera i vrlo ambiciozni. Onaj koji je usvojen 1905., nazvan je prema tadašnjemu zapovjedniku Glavnoga stožera vojske Njemačkoga carstva „Schliffenov plan”, dok mu je kodni naziv bio „Aufmarsch West”. Taj će plan preuzeti von Schliffenov nasljednik von Moltke Mlađi, modificirati, označiti kao „Aufmarsch II” i aktivirati ga početkom kolovoza 1914. godine. Razlike između tih dviju verzija bile su male, ali koliko su bile važne – o tome se lome koplja od kraja rata do danas.
    Od kraja 19. stoljeća učvršćivao se savez Francuske i Rusije uperen protiv Njemačke, a također i sustav utvrda i gradova-tvrđava uzduž francusko-njemačke granice, zvani „Séré de Rivières sustav” (prema generalu Raymondu Adolpheu Séré de Rivièresu). Tim je sustavom anulirana prednost Njemačke nad Francuskom u broju vojnika, kako onih aktivnoga sastava tako i mobilizirane rezerve, baš kao i njihova prednost u teškome topništvu. Pitanje koje se njemačkim stratezima u Glavnome stožeru postavilo bilo je kako pobijediti u ratu koji će se voditi istovremeno protiv dvaju snažnih protivnika, jednoga na zapadu, a drugoga na istoku. Njemačka je mogla računati na pobjedu u pojedinačnome sukobu s tim dvama protivnicima oslanjajući se na svoje nesumnjive prednosti – i odatle kreće Schliffenov plan.
    Zbog nerazvijena sustava mobilizacije i slabe željezničke mreže glomaznoga Ruskog Carstva njemački su stratezi procijenili da je u samome početku rata Francuska onaj protivnik prema kojemu mora biti usmjeren glavni udar. Vrijeme je tu bilo od presudne važnosti: plan je zahtijevao da se Francuska izbaci iz rata u svega šest tjedna. Zahvaljujući razrađenomu željezničkom sustavu Njemačka bi nakon pobjede nad Francuskom brzo prebacila sa zapada na istok glavninu svoje vojske kako bi zaustavila ruski udar ili kako bi vlastitim udarom preduhitrila Ruse. A pobijediti Francusku u tako kratku vremenu moglo se jedino ako bi glavni udar njemačke vojske bio usmjeren na neutralnu Belgiju.
    Schliffenovu se planu teško moglo naći zamjerke. Jasno je, naime, bilo da bi svaki pokušaj frontalnoga njemačkog udara na Francusku naišao na zid sustava tvrđava i utvrđenih gradova koji su se protezali od Verduna na sjeverozapadu do Belforta na jugoistoku. Između Verduna i grada-tvrđave Maubeugea (granice s Luksemburgom i južna granica s Belgijom) taj je zid bio znatno slabiji, da bi se od Maubeugea spajao sa sustavom utvrda na rijeci Meuse, belgijskih gradova-tvrđava Liegea i Namura. Osvajanjem tih triju gradova bio bi otvoren široki nebranjeni prolaz u Francusku, a s obzirom na odnos snaga taj se cilj mogao smatrati lako ostvarivim. Stoga je i plan nalagao da glavni udar ide kroz Belgiju preko rijeke Meuse, zatim prodorom u središte Francuske te odatle obuhvatnim manevrom udariti na lijevo krilo francuske vojske, okružiti francuske armije koncentrirane na francusko-njemačkoj granici te ih uništiti zajedno s njemačkim armijama stacioniranima u Alsaceu i Lorraine.
    Tu su, doduše, postojale neke nedoumice koje nisu bile riješene čak ni u vrijeme kada su se njemačke armije pokrenule. Najvažnija – što s Parizom? Osvojiti glavni grad Francuske ili zaokružiti i uništiti glavninu francuske vojske – na to pitanje Schlieffenov plan, onakav kakav nam je danas poznat, nije davao jasan odgovor. Nejasnoće oko toga pitanja nisu tek načelne jer je Pariz bio organiziran kao sustav utvrda i mobilizacijski centar, koji je brojao više od sto tisuća vojnika u trenutku izbijanja rata, i koji se, zbog dobro razrađene željezničke mreže, mogao vrlo brzo dopuniti jedinicama i ljudstvom iz južnih i istočnih dijelova Francuske. Osim toga, za očekivati je bilo da će upravo u sigurnost pariškoga sustava utvrda uteći ostatci francuskih i britanskih snaga koje bježe pred pobjedničkim njemačkim armijama, što se doista i dogodilo. Svi crteži koji prikazuju Schliffenov plan – i koji su tek rekonstrukcije jer originalni dokument nije sačuvan – pokazuju 1. njemačku armiju kako zaobilazi sa sjevera i istoka Pariz, dok ga 2. armija dotiče sa zapada, a kako krakovi strelica kretanja tih dviju armija završavaju jugoistočno od Pariza, dade se zaključiti kako je Pariz bio tek sekundarna meta, što i nije posve realno promišljanje. To bi naime značilo da bi se u zaleđu dotad umorne i borbama istrošene njemačke 1. i 2. armije nalazila neprijateljska vojska po broju ljudstva jednaka jednoj armiji.
    Nedoumica je bilo i u broju vojnika potrebnih za taj poduhvat. Ostaviti gotovo posve nebranjenu istočnu granicu Njemačke, odvojiti veliku većinu (više od dvije trećine) sveukupne vojne sile za napad na Belgiju i prodor do Pariza, osigurati Alsace i Lorraine s minimalnim, ali ipak dovoljnim brojem vojnika koji će izdržati pretpostavljeni udar glavnine francuske vojske – takvim se promišljanjem stvarao plan 1905. godine. Trebali su čelični živci za stvaranje ovako rizičnoga plana. Značilo bi to napregnuti sve snage do ruba pucanja, pucanja koje bi imalo katastrofalne posljedice jer bi Njemačka morala izgubiti rat ako pri provedbi plana nešto pođe po zlu, i to u vrlo kratku vremenu. Plan propada, a s njime i Njemačka, ako Rusija izvrši mobilizaciju i pokrene svoju golemu vojsku četiri ili pet tjedana nakon objave rata, propada ako prodor kroz Belgiju i nebranjeni dio Francuske zbog otpora zapne, propada ako francuske armije izvrše uspješan napad na slabije njemačke armije oko Metza i Strasbourga.
    Ali lako je imati čelične živce kada je rat tek pretpostavka, a posve je drukčije kada se njegovo izbijanje svaki tren očekuje. Von Moltke je oprezan: von Schliffenovih 35 pješačkih korpusa i 8 konjaničkih korpusa koji su trebali biti okupljeni na granici s Belgijom on svodi na 26 korpusa pješaštva i 7 korpusa konjaništva. Ostatkom je ojačao centar i južni bok njemačke vojske, koji su prema prvotnome planu trebali brojiti ukupno svega 5 korpusa pješaštva i 3 korpusa konjice. Tu će odluku von Moltkeovi brojni kritičari nakon rata prikazati kao razlog neuspjeha sjajne zamisli njegova prethodnika jer će se doista pokazati da su njemačke snage bile preslabe za tako ambiciozan pothvat. To što je njegova odluka ujedno upropastila i francuski plan koji je mogao biti poguban za Njemačku, to su ti isti kritičari zanemarili.
    Možemo lako zamisliti opreznoga von Moltkea kako se znoji proučavajući Schliffenov plan: njemačke armije moraju biti na francusko-belgijskoj granici 22 dana nakon napada, sedmicu nakon toga moraju biti na rijeci Somme, a dvanaest dana poslije francuske snage moraju biti okružene iza rijeke Marne, južno i jugoistočno od Pariza. Njemački pješak na sjevernome boku njemačke vojske mora u 42 dana borbi propješačiti oko 450 kilometara. Je li taj plan doista ostvariv – to ga je pitanje zasigurno kopkalo. S obzirom na to kako je brzo, gotovo pa ishitreno odustao od njega za vrijeme bitke na Marni, čini se da on u to nije vjerovao. I spomenuta preraspodjela ljudstva među njemačkim armijama pokazuje da je von Moltke išao na sigurno: ako je malo vjerojatno da će postići sjajnu pobjedu, barem da se osigura i ne doživi strašan poraz.
    Od Belgije do švicarske granice njemački je Glavni stožer poslagao armije numerirane od 1. do 7., od kojih su prve tri na sjeveru (desno krilo) imale ofenzivnu zadaću osvajanja Liegea, Namura i Maubeugea, prodor u središte Francuske (Pariz) te obuhvatni pokret prema jugoistoku kako bi udarili u bok glavnini francuskih vojnih snaga, dok su preostale četiri (centar i lijevo krilo) za zadaću imale aktivnom obranom vezivati na sebe francuske armije koje su joj stajale nasuprot. 4. i 5. armija centra imale su zadaću pomicanjem prema sjeveru pratiti pokrete prvih dviju armija i tako braniti bok desnomu krilu, dok su 6. i 7. armija morale zaustaviti i na sebe vezati francuske snage za koje se pretpostavljalo da će krenuti u osvajanje – ili oslobađanje – Alsacea i Lorraine. Posljednje dvije svoju obranu nisu morale provoditi odsudno, već su se mogle uvlačiti dublje u njemački teritoriji kako bi odvukli Francuze od njihovih logističkih centara, oslanjajući se pritom na njemački sustav utvrda oko grada Strasbourga. Ako bi francuske snage izvršile premještanje ili odvajanje dijela ljudstva prema sjeveru kako bi zaustavili prodor njemačkoga desnog krila, ove bi se armije aktivnije uključile u ofenzivna djelovanja te bi nastojale probiti tako oslabljeni francuski obrambeni sustav.
    Sve je bilo spremno za napad koji je i uslijedio u prvim danima kolovoza. S obzirom na to da je prodor njemačke vojske tekao gotovo po Schliffenovu planu, uključujući tu čak i predviđeni tempo napredovanja, dobio se dojam da je von Moltke doista učinio nekoliko strateških grešaka koje su njegovu zemlju puno koštale. Zbog toga je uostalom i bio smijenjen čim je postalo jasno da plan nije ostvaren, ujesen 1914. godine. Ali, da bismo pokazali da stvari nisu baš takve, moramo se prvo osvrnuti na francuski ratni plan na snazi pred početak rata.

 

Autor: Višeslav Aralica

Kalendar 2016.

O projektu

Uredništvo stranica "Prvi svjetski rat - pogled iz arhiva"

Projekt financira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

 

HDA - kontakt

Hrvatski državni arhiv

  • Marulićev trg 21
  • 10000 Zagreb Hrvatska
  • Tel: +385 1 4801 999
  • www.arhiv.hr
Sample Colors
  • Wide
  • Boxed
en-UShr-HR