Teme

Ovom rubrikom predstavljamo niz tema o Velikom ratu obrađenih kroz raznovrsne članke temeljene na literaturi i arhivskom gradivu. Tim ćemo putem nastojati proširiti znanje o manje poznatim vidovima rata i približiti ga čitateljima. Teme koje obrađujemo bit će: vojni aspekti rata, gospodarske prilike u ratu, svakodnevnica u ratnom vremenu, priče pojedinaca te zanimljivosti.
2.5.2018.

Austrougarsko zrakoplovstvo

Premda je 1893. vojno vodstvo Monarhije osnovalo K. u. k. Militär-Aeronautische Anstalt (Carski i kraljevski Vojni aeronautički odjel) kao korpus balona pridruženih artiljeriji s namjenom izviđanja i navođenja vatre, pravi početci zrakoplovstva Austro-Ugarske Monarhije započinju tek u godinama neposredno pred početak rata. 1909. se godine u blizini Bečkoga Novog Mjesta otvara prvi aerodrom, koji se stavlja u funkciju od sljedeće godine kada se u vojnu službu uzimaju prvi naručeni avioni. Od 1911. godine počinje i obuka vojnih pilota u toj bazi. Reorganizacija se nastavlja 1912. kada se pod vodstvom tada majora Milana Emila Uzelca organiziraju Carske i kraljevske zračne snage (K. u. K. Luftfahrtruppen) kao poseban dio kopnene vojske Monarhije. Ta se godina uzima za pravi početak zrakoplovstva Austro-Ugarske Monarhije. 
Milan Emil Uzelac rođen je 26. kolovoza 1867. u gradu Komarno u obitelji vojnoga časnika rođenoga u Vrhovinama u Lici. Očekivano, s obzirom na njegovo porijeklo i zanimanje njegova oca, i on je započeo vojnu karijeru, i to kao časnik inženjerije. Nakon završene visoke škole za časnike topništva i inženjerije, Uzelac je započeo svoju vojnu karijeru kao poručnik inženjerije. Tehnički izvrsno obrazovan i uvijek zainteresiran za daljnje upoznavanje i usavršavanje, završio je i akademiju za mornaričke časnike, a zatim djelovao u Glavome stožeru inženjerskoga korpusa. Od 1910. počinje se zanimati za zrakoplove i njihovu moguću primjenu u ratnim sukobima. Upravo ga je ta znatiželja i želja kako za osobnim usavršavanjem tako i za mogućnostima primjene novih tehničkih izuma u vojne svrhe i dovela do mjesta zapovjednika zrakoplovstva Monarhije 24. travnja 1912., na kojemu će ostati službeno do 1. listopada 1918. godine, premda je u stvarnosti on bio zapovjednikom zrakoplovstva do kraja rata. Promocijom na novo zapovjedno mjesto bio je unaprijeđen u čin pukovnika, a kraj će rata dočekati kao general-major. Nakon postavljanja na mjesto zapovjednika zrakoplovstva i sam je prošao obuku za pilota, istaknuvši se nekim svojim letačkim pothvatima u pionirsko vrijeme razvoja zrakoplovstva. Pod njegovim vodstvom izgradit će se nove zračne baze po Monarhiji, između ostaloga i u Sarajevu i Mostaru, kao i nove baze za obuku. 
Organiziranje zrakoplovstva Monarhije zacrtalo je za cilj osnivanje 15 osnovnih borbenih jedinica (Fliegerkompanie, skraćeno Flik) s 90 zrakoplova. Industrija Monarhije nije bila dorasla tomu zadatku. Početkom rata tek je 9 takvih kompanija bilo opremljeno, ali ni one nisu bile u punoj snazi. Sveukupno je Austro-Ugarska tada imala 39 aviona, 1 zračni brod dirižabl i 10 vojnih balona. Jedino je u broju obučenih pilota, kojih je pri objavi rata Srbiji bilo 85 uključujući i pukovnika Uzelca, zrakoplovstvo dosizalo planiranu brojku. 
U prvoj godini rata to i nije bio važniji problem jer je od neprijatelja Austro-Ugarske Monarhije samo Rusija imala zrakoplovstvo, sa zrakoplovima koji su tehnički zaostajali za onima austrougarskoga zrakoplovstva. Osim toga, zbog razvučenosti je bojišta vrlo rijetko dolazilo do susreta zrakoplovaca na ratištu, pa prema tome i do gubitaka u zrakoplovima i pilotima. Ali s ulaskom Italije u rat, kao i zbog vojne pomoći Francuske i Velike Britanije svojemu savezniku Rusiji i opskrbe modernim zrakoplovima, situacija će se znatno promijeniti. Problem s kojim se suočila Monarhija najbolje ilustrira činjenica da na novootvorenome jugozapadnom bojištu Monarhija u svibnju 1915. razmješta tri Flika, koji sve skupa imaju tek 13 operativnih letjelica i dvadesetak pilota. Nasuprot njima stajala su 72 pilota i 86 zrakoplova talijanskoga zrakoplovstva (Corpo Aeronautico Militare). 
Zrakoplovna austrougarska industrija zaostajala je u odnosu na ostale velike sile. Ipak, i s ograničenim proizvodnim mogućnostima zrakoplovne industrije Austro-Ugarska će uložiti znatan trud kako bi se vojno zrakoplovstvo opskrbilo uspješnim modernim avionom. Pokazalo se da je taj trud, uz neke iznimke, bio uzaludan. Stvaranje jednoga takva zrakoplova pod rukovodstvom sveučilišnoga profesora Richarda Knollera produžilo se na razdoblje od više od dviju godina, od siječnja 1915. do proljeća 1917., u kojima su proizvedena tri tipa (Knoller B I, C I i C II) i ukupno 185 zrakoplova, koji su se svi redom pokazali neuspješnima. Zrakoplovstvo Monarhije tijekom rata stoga se u znatnoj mjeri oslanjalo na zrakoplove proizvedene u Njemačkoj ili pak – i u većoj mjeri – na one dizajnirane u Njemačkoj, a proizvedene prema licenciji u Monarhiji. Sveukupno je u Monarhiji proizvedeno oko 5000 aviona tijekom rata u odnosu na oko 20 000 zrakoplova proizvedenih u Italiji u kraćemu razdoblju, od čega je samo u zadnjoj godini rata proizvedeno više od 6000 aviona. Zbog svega toga je austrougarsko zrakoplovstvo, uz kratka razdoblja nadmoći, uglavnom igralo defenzivnu ulogu na jugozapadnome bojištu.
Osim zrakoplovstva koje je trebalo služiti kao ispomoć kopnenoj vojsci, u Austro-Ugarskoj se već od 1911. prišlo osposobljavanju pilota pripadnika mornarice. Službeno će se oformiti zračne snage mornarice tek za vrijeme rata 1916. pod nazivom K. u. k. Seeflugwesen, od 1917. Seefliegerkorps. 
Među zračnim asovima Monarhije ima i Hrvata i osoba porijeklom ili rođenih na prostoru tadašnjih Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Prvi je među njima Hrvat rođen u Sarajevu Miroslav Navratil s 10 pobjeda, koji stoji kao trinaesti najbolji ratni pilot Monarhije. Znakovit je podatak da je Navratil postignuo 9 pobjeda u tek nešto više od dvaju mjeseca provedenih na jugozapadnome bojištu (od kraja lipnja do kraja kolovoza 1918.), što je uistinu impresivan podatak pogotovo imajući na umu da je u toj fazi rata austrougarsko zrakoplovstvo bilo znatno slabije od protivnika jer su se Talijanima pridružili i francuski i britanski piloti sa svojim tehnički naprednim avionima. Uz njega je i Raul Stojsavljević, rođen u Innsbrucku u Austriji, ali po ocu porijeklom Srbin iz Like s istim brojem priznatih zračnih pobjeda. Nakon njih je Roman Schmidt (Roman Oto Kažimir Šmidt), rođen u Varaždinu sa šest pobjeda. Njima možemo pribrojiti i pilota irskoga porijekla Gottfrieda von Banfielda rođenoga u Kotoru, koji je tada bio dio Dalmacije odnosno Trojedine Kraljevine, koji je postignuo 9 pobjeda. 
Uniforma austrougarskoga pilota nije se razlikovala od uniforma dočasnika i časnika ostalih rodova vojske. Vrlo su često piloti, kao što je bio običaj i u drugim vojskama u ratu, nosili uniforme (odnosno boje postrojba) rodova i postrojba iz kojih su se prijavljivali u zrakoplovstvo. Tek su na kolar dodavali malenu značku balona dok nije 1917. napravljen ovalni znak za zrakoplovstvo (kopneno i mornaričko), koji se nosio na uniformi na lijevoj strani prsa. Zbog velike hladnoće na velikim visinama kojoj su članovi posade tadašnjih zrakoplova bili izravno izloženi, preko uniforme su posade zrakoplova, piloti i izvidnici, počeli nositi kožnu odjeću, u početcima kapute koje će ubrzo zamijeniti pilotsko jednodijelno odijelo kakvo nosi zrakoplovni izvidnik na ilustraciji. Ilustracija je rađena prema fotografiji iz kolekcije Stjepana Sertića, njegovu portretu u pilotskome kombinezonu snimljenome 1918. na aerodromu u mjestu Feltre kraj Trsta, glavnoj zrakoplovnoj bazi Austrougarskoga mornaričkog zrakoplovnog korpusa.

Autor: Višeslav Aralica


Sample Colors
  • Wide
  • Boxed
en-UShr-HR