Teme

Ovom rubrikom predstavljamo niz tema o Velikom ratu obrađenih kroz raznovrsne članke temeljene na literaturi i arhivskom gradivu. Tim ćemo putem nastojati proširiti znanje o manje poznatim vidovima rata i približiti ga čitateljima. Teme koje obrađujemo bit će: vojni aspekti rata, gospodarske prilike u ratu, svakodnevnica u ratnom vremenu, priče pojedinaca te zanimljivosti.
23.8.2017.

53. pukovnija (K. u. k. IR 53)

Nakon preustroja 1867. godine Habsburške Monarhije u dualnu monarhiju, odtad zvanu Austro-Ugarskom Monarhijom, dolazi i do novoga ustroja vojne sile u skladu s novim državnim ustrojem. Kopnena vojna sila podijeljena je 1868. na tri dijela: zajedničku Carsku i kraljevsku vojsku, Carsko i kraljevsko austrijsko domobranstvo te Kraljevsko ugarsko domobranstvo. Uz njih je postojao i Pučki ustanak u slučaju rata i neposredne ugroze Monarhije. U sklopu takve osnovne podjele nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. ustrojava se i Kraljevsko hrvatsko domobranstvo, odnosno VII. (pred Prvi svjetski rat preimenovano u VI.) Hrvatsko-slavonsko domobransko okružje kao poseban, u mnogočemu autonoman dio ugarske zemaljske vojske, u kojemu je zapovjedni jezik bio hrvatski, a časnici isključivo s područja Hrvatske i Slavonije. Usporedno s takvim preustrojem zbiva se i modernizacija vojske Monarhije, pri čemu se neke od starih postrojba u kojima su tradicionalno služili Hrvati nominalno ukidaju – primjerice krajiške pukovnije – dok se umjesto njih stvaraju nove vojne jedinice, poput domobranskih postrojba.
53. pješačka pukovnija zajedničke vojske, zvana Zagrebačka, u Zagrebu je imala mirnodopski stožer, a iz tadašnje Zagrebačke i Varaždinske županije regrutirao se i najveći dio njezine momčadi. Ta je pukovnija zadržala svoju brojčanu oznaku (designaciju) te je tako u punome smislu bila nasljednik tada već slavne postrojbe Habsburške Monarhije, čiji su početci u Trenkovu pandurskom korpusu iz Rata za austrijsko nasljeđe i Sedmogodišnjega rata. Od 1756. ta je postrojba označena kao 53. pukovnija ugarskoga pješaštva.
Bez obzira na takav na prvi pogled vrlo složen ustroj, sve su postrojbe čije se ljudstvo popunjavalo s područja Hrvatsko-slavonskoga kraljevstva bile uključene u XIII. zbor, kako one domobranske tako i one zajedničke vojske. U mirnodopskome je razdoblju korpus – odnosno zbor, prema nomenklaturi smišljenoj za potrebe hrvatskoga domobranstva – značio prostor regrutacijskoga bazena, da bi u ratno doba postao osnovnom strateškom jedinicom kopnene vojske Austro-Ugarske Monarhije. Prema organizacijskome ustroju Kraljevskoga ugarskog domobranstva, VI. se područje (tako nazivano u miru), odnosno 42. domobranska pješačka divizija (u ratu), u potpunosti poklapalo s XIII. zborom zajedničke vojske, točnije s granicama Hrvatske i Slavonije. Izbijanjem rata te su se dvije organizacijske strukture spajale u XIII. zbor K. u. k. vojske. 53. zagrebačka pukovnija bila je jedna od jedinica u sastavu toga zbora, čineći dio 72. brigade u sklopu 36. pješačke divizije. Na Istočnome bojištu 53. pukovnija početkom 1916. prelazi u sastav 42. domobranske divizije, u kojoj će ostati do kraja rata. Jedna je bojna (4. bataljun/baon/bojna) te pukovnije od početka rata bila izdvojena od ostatka pukovnije, u sastavu 6. gorske brigade 18. divizije XVI. zbora sa sjedištem u Dubrovniku. Od početka rata s Italijom ta će bojna biti u sastavu 8., a zatim 7. brdske brigade u sastavu 1. divizije XV. zbora. Kada su u lipnju 1918. reorganizirane pješačke pukovnije zajedničke vojske po uzoru na pukovnije domobranstva, s trima umjesto četirima bataljunima, 4. je bataljun 53. pukovnije postao dijelom novoformirane 135. pješačke pukovnije, čija se momčad regrutirala iz okolice Karlovca.
Modernizacija austrougarske vojske iznjedrila je prvu doista modernu uniformu za kopnene jedinice. Dotadašnje žive boje uniformi, nakon iskustava kratkih ratova koje su europske velesile vodile u Europi ili u svojim kolonijama, pokazale su se neprimjerenima modernomu ratovanju. Tisućljetna tradicija ratnika staroga svijeta stvorila je ideal raskošno odjevena i nakićena junaka, a ta se pokazala velikom smetnjom u vrijeme masovnih vojska i modernoga naoružanja, brzometnih pušaka i topova. Novo je ratovanje nalagalo da se vojnik skloni, sakrije pred neprijateljem i njegovim oružjem. Već su u kolonijalnim ratovima europskih velesila na razmeđu stoljeća časnici pribjegli nošenju neslužbenih odora jednostavna, praktična kroja i prigušenih boja. Ne bez otpora, u austrougarskoj se vojsci 1909. godine uvodi za sve vojnike i časnike pješaštva uniforma jednostavna kroja blijede sivo-plave boje, službenoga naziva hechtgrau. Nju već tokom 1915. godine počinje zamjenjivati uniforma gotovo istovjetna kroja zagasito sive boje, službeno zvane feldgrau, koja je u stvarnosti dolazila u različitim nijansama od sive do sivo-zelene boje, posve nalik na istoimenu boju uniformi njezina glavnoga saveznika Njemačke carske vojske.
Boja i kroj uniforme za pješačke postrojbe zajedničke vojske i domobranstva nije se razlikovala osim u malim detaljima. Jedinice zajedničke vojske imale su pukovnijske boje latica na ovratnicima, prema tradiciji je takva boja za 53. pukovniju bila zagasito crvena.
Pripadnici ugarskoga pješaštva – a među njima i pješačke jedinice XIII. zbora nosili su gajtane, kako poveze koji su držali surke tako i tzv. ugarski čvor (šujtaš), koji su tradicionalno na prorezima hlača, te trake na vanjskome šavu hlača, bili u pripadnika postrojba zajedničke vojske ispleteni crnim i žutim nitima. 
Za razliku od njih, na uniformama jedinica domobranstva te su oznake bile sive boje. Uvođenjem novih uniforma brisale su se tradicionalne razlike, prije svega ona između tzv. njemačkoga i ugarskoga pješaštva, a zatim sve više i one između jedinica zajedničke vojske i domobranstva. Uočljiva je razlika bila i u kokardi na kapi i kopči na remenu. U pripadnika zajedničke vojske bila je to okrugla kokarda s oznakom cara i kralja (carev i kraljev monogram FJI, odnosno KI), kojoj su u domobranstvu znali pridodati i kokardu s grbom ugarskoga dijela monarhije (mađarski grb, uz koji su stajali grbovi hrvatskoga, dalmatinskoga i slavonskoga kraljevstva te natpis Za kralja i domovinu). Kopča na remenu zajedničke vojske bila je ukrašena carskim orlom Habsburgovaca i grbovima kraljevstava. 
Na ilustraciji je predstavljen zastavnik (Fächnrich) 53. pukovnije u novoj feldgrau uniformi, prema fotografiji nastaloj u jesen 1917. godine. Kao nositelj najnižega časničkog čina, taj je zastavnik pješaštva imao pravo na jahaćega konja i nošenje časničke uniforme koja je po svojemu kroju bila ustvari konjanička uniforma. Krznom obrubljena i podstavljena časnička surka nastala je prema uzoru na husarsku surku. Umjesto čizama nosi vojničke cokule i gamašne od čvrste nebojane kože. Kao časnik je imao pravo na nošenje časničke sablje, koja se zbog praktičnih razloga u ratnoj situaciji zamjenjivala običnim bajunetom, ali sa časničkim ukrasnim gajtanom s kićenkom ispletenom od žutih i crnih niti. Tijekom rata uobičajilo se nošenje različitih poluslužbenih oznaka pojedinih jedinica u obliku značaka koje su se nosile najčešće na bočnome dijelu kapa. Tako i ovaj zastavnik na kapi nosi ovalnu značku 53. pukovnije.
Do jeseni 1917. ova je pukovnija prošla mnoga ratišta. Zajedno s ostalim pukovnijama u sastavu XIII. zbora sudjelovala je u bitkama u Podrinju, u okolici Loznice, u kasno ljeto i ranu jesen 1914. Na Istočno bojište prebačena je početkom 1915. i sudjelovala u bitkama na Karpatima, u istočnoj Galiciji i Bukovini. Najteže borbe vodi u sklopu 7. armije/vojske za vrijeme Brusilovljeve ofanzive u ljeto 1916. godine u okolici grada Černovica. Do početka 1918. godine 53. pukovnija prebačena je na Talijansko bojište, na njezin sjeverni odsjek. Njezin 4. bataljun na istome je bojištu od samoga početka rata Austro-Ugarske s Italijom, gdje drži položaje u okolici Tolmina, na strateški važnim planinskim visovima Krnu i Mrzlom vrhu. 53. pukovnija sudjeluje u ofenzivi na rijeci Piavi. Premda je pukovnija, kao i čitava 42. divizija, u toj bitci ispunila zadaće postavljene pred nju, sama je ofenziva završila neuspjehom. Nakon nje austrougarska se vojska dezintegrirala slijedeći sudbinu države za koju se borila. 

Autor: Višeslav Aralica




Sample Colors
  • Wide
  • Boxed
en-UShr-HR