Teme

Ovom rubrikom predstavljamo niz tema o Velikom ratu obrađenih kroz raznovrsne članke temeljene na literaturi i arhivskom gradivu. Tim ćemo putem nastojati proširiti znanje o manje poznatim vidovima rata i približiti ga čitateljima. Teme koje obrađujemo bit će: vojni aspekti rata, gospodarske prilike u ratu, svakodnevnica u ratnom vremenu, priče pojedinaca te zanimljivosti.
30.5.2017.

Strategija i taktika u Prvome svjetskom ratu XI.

Talijansko bojište

Premda je Italija u trenutku izbijanja rata član Centralnih sila, a prema tome i saveznik Austro-Ugarske, njezina objava neutralnosti u ratu nije bila iznenađujuća za vladu u Beču, vrhovnoga zapovjednika generala Franza Conrada von Hötzendorfa i glavni stožer. Talijanska vlada opravdala je takav postupak upućujući na jednu od točaka ugovora sa svojim dotadašnjim saveznicima prema kojima se svaka od država potpisnica sporazuma obvezala da će proglasiti rat protiv trećih država tek nakon međusobnih konzultacija sa saveznicima – a Austro-Ugarska i Njemačka nisu konzultirale Italiju kada su objavljivale ratove državama Antante. Svima je, naravno, bilo jasno da je riječ tek o izgovoru. Austrougarski političari i stratezi očekivali su i više od toga – čekali su trenutak u kojemu će se Italija odreći neutralnosti i stupiti u rat na strani sila Antante protiv bivšega saveznika Austro-Ugarske Monarhije. Deset mjeseci kasnije, 23. svibnja 1915. Italija je objavila rat Austro-Ugarskoj, a mjesec dana kasnije krenula u napad u bitci koja će biti nazvana Prvom bitkom na Soči, prvom od njih dvanaest.
Na čelu talijanske vojske stajao je zapovjednik glavnoga stožera general Luigi Cadorna. Nemaštovit strateg i tradicionalist, general Cadorna pred svoje vojnike postavio je jednostavan i ambiciozan plan: prodrijeti preko donjega toka rijeke Soče i kraške visoravni u ljubljansku kotlinu s velikom masom vojnika – gotovo pa čitavom vojnom silom Italije – i odatle ugroziti ili Budimpeštu ili Beč. U svojim je mislima imao pokrete velikih vojska u manevarskome ratu Napoleonova tipa, naravno, s većim brojem vojnika i modernim naoružanjem, naizgled zanemarujući iskustva zaraćenih strana u dotadašnjemu tijeku sukoba. Vjerovatno najomraženiji general među vlastitim trupama u ratu, ujedno i najizrazitiji primjer upornoga, bešćutnoga zapovjednika koji baca svoje vojnike u uzaludne napade, u takvu odabiru strategije nije pogriješio. Ustvari, put mu se sam nametnuo – narav terena kojim se protezala granica dvaju zaraćenih susjeda samo je na dijelu od Gorice do Jadrana omogućivala borbeno razvijanje velikih postrojba i njihovo logističko opskrbljivanje. Osim toga, upravo je područje donjega toka Soče bio najslabije utvrđen dio granice Austro-Ugarske s Italijom. Na kraju, plan nije bio ni nerealan jer je Austro-Ugarska, nakon neuspjeha u napadu na Srbiju i niza poraza u Galiciji, u kojima je pretrpila velike gubitke u ljudstvu, bila napregnuta na dvjema bojišnicama. Omjer u ljudstvu na tome novom bojištu od početka je bio uvelike na strani Talijana – u prvoj bitci 3 : 1, kasnije, pogotovo na nekim odsjecima bojišta (npr. u napadima na Goricu), i znatno veći. 
Strateški planovi za rat Italije protiv Austro-Ugarske stvarani su još od 1870. godine i zatim modificirani 1885., 1889., 1904., 1909. i 1913., usprkos tomu što su za gotovo čitavo to vrijeme (od 1882.) te dvije države bile nominalno saveznici. Gotovo su svi planovi polazili od činjenice da je Austro-Ugarska vojno snažnija država od Italije, kako u broju vojnika tako i u pogledu kvalitete i kvantitete naoružanja, s boljim rješenjem logističkih problema. Ti posljednji najlakše se daju predstaviti vremenom potrebnim za mobilizaciju i borbeni raspored vojska u predviđenome sukobu: dok se za Austro-Ugarsku prije početka rata predviđalo da mobilizacija može biti dovršena za 16 dana, Italija, čak ni uz najveći napor u izgradnji željezničkoga sustava na granici s Austro-Ugarskom, vrijeme nije mogla spustiti ispod 23 dana potrebnih za mobilizaciju i bojno raspoređivanje snaga za obranu ili napad. Sukladno tomu, i planovi su bili defanzivni. Pitanje je bilo tek gdje postaviti obrambenu liniju. Unapređenje kvalitete željezničkoga sustava, industrijalizacija, tehničko osuvremenjivanje vojske, poboljšanje mobilizacijskoga sustava Italije ogledaju se u predviđenim linijama obrane: od prvotne obrane na rijeci Po, linija presudne obrane u predviđenome napadu Austro-Ugarske na Italiju pomaknuta je u zadnjim verzijama strateških planova na zapad do rijeke Piave. Granica u obliku slova „S” stavljala je Italiju u težak položaj jer je čitav njezin sjeveroistočni dio činio jednu izbočinu, otvorenu za napad Austro-Ugarske vojske iz dvaju smjerova – sa sjevera i istoka. Pritom je važno mjesto u obrani Italije bila pokrajina Trentino. Na tome se mjestu pružala mogućnost da austrougarski napadač prodorom iz južnoga Tirola kroz Trentino odsječe čitavo područje istočno od rijeka Adige i Piave, zbog čega se prostor Italije istočno od tih rijeka do granice sa Austro-Ugarskom smatrao neobranjivim i praktički prepuštao napadaču.
Među svim tim defanzivnim (odnosno kontraofanzivnim) planovima izdvaja se plan iz 1885. godine, koji je u osnovnim crtama razradio tadašnji zapovjednik glavnoga stožera talijanske vojske general Enrico Cosenz. Taj je plan bio moguć samo u slučaju općeeuropskoga sukoba u kojem bi se te dvije države našle na različitim stranama. Tada bi bio zamisliv napad Italije na svojega snažnijeg susjeda na dvama osnovnim pravcima: prvi donjim tijekom Soče (prostor Gorica – Trst) i drugi kroz Trbiž (današnja tromeđa Slovenije, Italije i Austrije). Prodor bi išao u središte Austro-Ugarske, a krajnji je cilj trebao biti Beč. Na taj se plan oslonio general Cadorna kada je netom prije izbijanja rata postao zapovjednikom glavnoga stožera.
Cadorna je već 21. kolovoza 1914. imao operativni plan napada pripremljen, koji je tek u detaljima razrađivan do proljeća 1915. Plan koji je predstavio Cadorna trebao je biti dio općega strateškog plana glavnih neprijatelja Austro-Ugarske u tome trenutku, Srbije i Rusije. Imajući na umu nepovoljan razvoj situacije za Austro-Ugarsku u prvih pola godine rata, Cadorna je optimistično predviđao prodor kroz „vrata” Gorica – Trst i prodor – mala korekcija Costanzova plana – prema Budimpešti, gdje bi se spojile prodiruće snage talijanskih saveznika Rusije i, po mogućnosti, Srbije. Optimizam se, doduše, otopio do proljeća 1915. godine jer su Centralne sile polako preuzimale inicijativu na Zapadnome i Istočnome bojištu. Dvojbe Cadorne sve su više jačale do trenutka kada je bio predviđen napad, toliko da je kao jedan od vjerojatnih ishoda napada na oslabljeni bok Austro-Ugarske predvidio i žestoku i uspješnu obranu koja će paralizirati talijansku ofenzivu. U tome slučaju rat će se pretvoriti u pozicioni, rovovski rat poput onoga na Zapadnome i Istočnome bojištu. 
Premda je Cadorna u ovome slučaju dobro predvidio što će se dogoditi, osim što je pokušao nižim časnicima i dočasnicima ponuditi kao rješenje francuski priručnik o napadima pješaštva na rovove iz 1915. nije napravio puno jednom kada se pokazalo da se njegove zle slutnje obistinjuju. Rješenja za proboj kroz uporno branjena vrata u ljubljansku kotlinu on nije imao. Svojim je upornim neprestanim ofanzivama, koje su taktički uvijek bile klasični frontalni masovni pješački napadi, iscrpio talijansku vojsku do propasti koju će ona doživjeti u listopadu 1917. u slomu nakon bitke kod Kobarida. U povlačenju, koje je uglavnom izgledalo kao bezglavi bijeg, bojište će se stabilizirati tek na rijeci Piave, upravo na onome mjestu na kojemu je u prvotnim defanzivnim planovima bilo predviđeno zaustavljanje austrougarskoga napadača. Tada će – na zadovoljstvo gotovo svih talijanskih vojnika, javnosti i političara – Cadornu zamijeniti na mjestu zapovjednika glavnoga stožera talijanske vojske puno fleksibilniji general Armando Diaz. 
Ni Austro-Ugarska, u odnosu prema Italiji, nije bila vjeran saveznik. Conrad von Hötzendorf je već od 1902. predlagao preventivan udar na – tada saveznika – Italiju, a kada je četiri godine kasnije bio postavljen za zapovjednika glavnoga stožera austrougarske vojne sile, bio je to jasan znak Italiji kako valja sumnjati u namjere njezina susjeda. Conradov je plan predlagao udar na Trentino i presijecanje sjeveroistočnoga ruba Italije, baš kako su talijanski stratezi i predviđali. Naravno, taj je plan trebao biti pokrenut u slučaju sukoba tih dviju država, ali ne i u slučaju da se dva susjeda nađu u ratu između više velikih sila. Čak i prije nego li je Italija objavila rat, Conradu i njegovu stožeru bilo je jasno da im na bojištu koje će se uskoro otvoriti ne preostaje ništa drugo nego defenziva. Agresivni strateg kakav je već bio, Conrad će ipak pokušati aktivirati svoj stari ofanzivni plan u Assiago ofanzivi u ožujku 1916., koja je nakon početnih uspjeha bila zaustavljena bez strateških dobitaka.
Situacija je u proljeće 1915. bila iznimno ozbiljna jer je u tome trenutku Austro-ugarska vojska prenapregnuta na dvama bojištima. Formira se (nova) 5. armija, čiju osnovicu čine XV. (Bosansko-herccegovački) i novooformljeni XVI. zbor (Dalmatinski), s pukovnijama i brigadama u kojima Hrvati čine većinu ili znatnu manjinu. Na čelu te armije postavljen je tada general Svetozar Boroević, Hrvat srpskoga porijekla, a u zadatak mu se stavlja operativni nadzor nad najvažnijim dijelom bojišta – obrana linije Trst – Gorica – Tolmin tijekom rijeke Soče. Kasnije će se Hrvatima iz Dalmacije koji su služili u pješačkim jedinicama (dalmatinske su pukovnije bile designirane kao pješačke, premda su redovito bile u sastavu gorskih brigada), a također i u jedinicama dalmatinskih strijelaca na konju, kao i Hrvatima iz Bosne i Hercegovine pridružiti i hrvatske jedinice iz XIII. zbora – Zagrepčani, Ličani, Karlovčani, Siščani i drugi. Bojište na Soči zbog toga ima posebno mjesto u hrvatskoj ratnoj povijesti. Tamo su važnu ulogu odigrali Dalmatinci iz 58. divizije, koji su branili mostobran u Gorici – jedino mjesto zapadno od rijeke Soče koje austrougarske snage nisu prepustile neprijatelju, i glavni cilj prvih šest talijanskih ofanziva na tome bojištu. U većini je tih bitaka za Goricu omjer snaga nadilazio 5 : 1 u talijansku korist, a tek su je u šestoj bitci u kolovozu 1916. Talijani uspjeli osvojiti, a i to po cijenu golemih gubitaka koji su znatno oslabili talijansku vojnu moć. Gubitci u 58. diviziji nisu bili ništa manji: kada je 58. divizija nakon žestokih borba dobila naredbu za povlačenje iz goričkoga mostobran,a na drugoj se strani Soče našlo otprilike 5000 vojnika sposobnih za borbu, od njih oko 18 000. A i ti koji su se uspjeli povući, uglavnom nisu bili iz dalmatinskih pukovnija u sastavu te divizije. Nakon tih borba mobilizacijski je bazen u Dalmaciji bio iscrpljen do kraja rata, a slavne pukovnije – 22. pješačka pukovnija (IR) i 23. Landwehr pješačka pukovnija (LIR) – bile su odtad dalmatinske samo po imenu, jer su u njoj Hrvati iz Dalmacije činili tek relativnu većinu.
U historiografiji je bilo uobičajeno objašnjavati slanje Dalmatinaca i ostalih Hrvata, kao i drugih južnih Slavena (osim Srba i Bošnjaka / muslimana iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine  na tome su bojištu velik udio u borbama dale i postrojbe u čijemu su sastavu većinu ili znatnu manjinu činili Slovenci) na Talijansko bojište iz ponajprije ideoloških razloga. To je bilo stoga što su ih smatrali nepouzdanima u borbi protiv „slavenske braće” Rusa i Srba te zbog toga što su zbog nacionalnih razloga bili zainteresirani za borbu protiv talijanskoga imperijalističkog nacionalizma koji je posezao za njihovom domovinom. No najvjerojatnije je da je odluka ipak bila prije svega motivirana operativnim razlozima. Premda su spomenuta dva korpusa bila u proljeće 1915. angažirana na bojištu prema Srbiji i Crnoj Gori, raspoređeni duž rijeke Drine i na granici s Crnom Gorom, njihova je uloga bila ponajprije defenzivna. Napad na Srbiju trebao je biti izveden sa sjevera, forsiranjem rijeke Save, a ne sa zapada kao što je učinjeno u kolovozu 1914. Predviđajući da će taj put napad na Srbiju biti uspješan, računajući pritom i na njemačku pomoć, Conrad je odvojio dio snaga sa zapadnoga dijela srpskoga bojišta. Isto je napravio i s dijelom postrojba koje su mu se našle na raspolaganju nakon bitke kod Gorlice – Tarnowa i ruskoga povlačenja na istok. Ustvari, u tome trenutku nitko nije doista znao kako će se u borbama pokazati jedinice poslane na to novo bojište – primjerice, 58. divizija oformljena je tek kad je postalo jasno da će Italija zaratiti na strani Antante. Da je obrana na rijeci Soči pukla u prvoj bitci, u lipnju 1915., nitko u glavnome stožeru austrougarske vojske ne bi bio iznenađen. Upornom obranom na kojoj je inzistirao Boroević i vještim iskorištavanjem prednosti koje je branitelju omogućavao teren, napad je slomljen i bit će lomljen u svih dvanaest bitaka koje su jedna drugu slijedile brzinom kojom se nije moglo mjeriti nijedno bojište u Europi.  

Autor: Višeslav Aralica     


Sample Colors
  • Wide
  • Boxed
en-UShr-HR