Teme

Ovom rubrikom predstavljamo niz tema o Velikom ratu obrađenih kroz raznovrsne članke temeljene na literaturi i arhivskom gradivu. Tim ćemo putem nastojati proširiti znanje o manje poznatim vidovima rata i približiti ga čitateljima. Teme koje obrađujemo bit će: vojni aspekti rata, gospodarske prilike u ratu, svakodnevnica u ratnom vremenu, priče pojedinaca te zanimljivosti.
11.5.2017.

Umjetnost u Banskoj Hrvatskoj 1914. – 1918.

Umjetnost u službi rata 


Početak Velikog rata značio je i nove zadatke za umjetnost. Stanovništvo u pozadini trebalo je informirati o događajima s udaljene bojišnice i informacije su do civila dolazile u tiskanome obliku. Te vijesti, čija je svrha bila informativna, ali i propagandna, bilo je potrebno do stanovništva također prenijeti i slikovnim materijalom. Stoga su u Banskoj Hrvatskoj fotografije s ratišta objavljivali časopisi Dom i sviet te Ilustrovani list, a uredništva pojedinih dnevnih novina ratne su fotografije postavljala u izloge. 
S tehničke strane u razdoblju Velikog rata nije bilo moguće snimiti i reproducirati potrebnu količinu fotografija. Kako u prijašnjim ratovima tako i tijekom Prvoga svjetskog rata, sve zaraćene države odlučile su za potrebu prikazivanja vojničke ratne svakodnevice – posebice uljepšanih trenutaka borba – angažirati, tj. mobilizirati likovne umjetnike: slikare, kipare i grafičare za izradu propagandnih djela. Stoga je u Austro-Ugarskoj Monarhiji i Banskoj Hrvatskoj vlast angažirala poznate i priznate likovne umjetnike: kipara Roberta Frangeša Mihanovića i slikara Otona Ivekovića da izrađuju djela, skulpture i slike koja su neposredno prenosila i opisivala događaje s bojišnice. 
Skice su izrađivali u neposrednoj blizini prve crte bojišnice, što je ostavilo traga na njihovu tadašnjemu, ali i kasnijemu stvaralaštvu. Kako navodi Jutarnji list 1915. na Ivekovića je vrijeme provedeno na bojišnici „(…) naravno djelovalo dosta štetno na njegove živce…”, pa neko vrijeme nakon povratka s bojišnice i nije mogao slikati. Njegova djela, primjerice Prijelaz 42 divizije preko Drine kod Batara, bila su izlagana u javnosti i reproducirana kako bi bila prodavana što širemu krugu kupaca.  
Drugi umjetnik angažiran od ministarstva rata bio je Robert Frangeš Mihanović, najpoznatiji europski medaljar. Njegov prijeratni umjetnički izričaj obilježen secesijom rat prekida i mijenja te postaje nemirniji i poprima obilježja ekspresionizma, što je očito bilo potaknuto užasima kojima je svjedočio na ratištu. Koliko je Frangeš Mihanović bio blizu prvoj crti bojišnice govori podatak da je u Zagrebu u rujnu 1916. održao predavanja o iskustvima iz rata. Naime, svjedočio je talijanskome zauzimanju grada Gorice (danas Gorizia u Italiji).  
Tijekom Velikog rata Frangeš Mihanović izrađivao je skulpture ratne tematike, primjerice: Stražar na Soči zimi, Prenošenje ranjenog domobrana, Zarobljeni Talijan, Trubač – Domobran, potom skulpture generala Boroevića i nadvojvode Eugena Austrijskoga. Treba spomenuti da je četiri skulpture Roberta Frangeša Mihanovića te devetnaest slika Otona Ivekovića otkupio vojni muzej u Beču. 
Ta umjetnička djela ratne tematike, čiji su predlošci nastali na bojišnicama, bila su predstavljana javnosti čestim izložbama. U Zagrebu je slike izlagao Salon Ullrich u Ilici 54. Tako je Salon Ullrich 1917. godine izložio slike Otona Ivekovića, a godinu kasnije slike 53. zagrebačke pješačke pukovnije.  
Najveća izložba ratnih umjetničkih djela bila je Ratna umjetnička izložba održana tijekom listopada i početkom studenoga u Zagrebu 1916. godine pod pokroviteljstvom nadvojvode Leopolda Salvatora. Izložba je dobila dosta medijskoga prostora – tiskovine su izvještavale o pripremama, primjerice o odlasku povjerenstva, čiji je član bio i sveučilišni profesor i predsjednik Hrvatskog društva umjetnosti dr. Iso Kršnjavi, u Beč izabrati eksponate. Izložbu na kojoj je bilo 400 slika i skulptura većinom hrvatskih autora postavljenu u velikoj dvorani Kraljevske sveučilišne knjižnice (danas HDA), otvorio je nadvojvoda. Prema natpisima iz tiskovina za izložbu je vladao veliki interes i posjetio ju je velik broj osoba iz Zagreba i Banske Hrvatske. Pojedine slike kupili su uglednici, točnije ban i odjelni predstojnik Tropsch, a također su uz izložbu bila održana i predavanja. U konačnici, izložba je dobila dobrotvorni karakter – novac prikupljen prodajom ulaznica bio je predan udruzi Zitin dom i Odboru zagrebačkih gospođa za ratnu pripomoć.    
Istovremeno uz Ratnu umjetničku izložbu bila je održana i Izložba ratnih historijskih slika u kr.(aljevskom) zem.(aljskom) arkivu, na kojoj su bili izloženi eksponati iz fundusa arhiva, nastali u razdoblju od 16. do 19. stoljeća. 

 

Umjetnost u javnome životu 


Nedugo nakon izbijanja rata, u studenome 1914., održana je u Zagrebu u Salonu Ullrich izložba djela Roberta Auera, Bele Csikos Sessie, Vjere Bojničić, Otona Ivekovića, Naste Rojc te Roberta Frangeša Mihanovića, na kojoj su se mogli kupiti izlošci u pola cijene. Tu izložbu otvorio je grof Kulmer, a u Jutarnjem listu izviješteno je o njezinu otvorenju te je među ostalim navedeno: „Obćinstvu je pružena sada prilika, da si uz jeftin novac nabavi krasne umjetnine.” Iako je cilj izložbe bio skupiti sredstva za ranjenike, bila je slabo posjećena. 
Nadalje, u Salonu Ullrich tijekom prosinca 1914. bila je održana izložba slika Menci Klementa Crnčića, čiji je cilj također bio prikupljanje pomoći ranjenim vojnicima, taj put za pripadnike 25. domobranske zagrebačke pješačke pukovnije. 
Uz navedene dobrotvorne izložbe, djelovanje Salona Ullrich označilo je svojevrsnu prekretnicu za „mlade” hrvatske umjetnike. Naime, u salonu je 1916. i 1917. bila održana manifestacija pod nazivom Proljetni salon radi promoviranja mlade generacije hrvatskih umjetnika. Na manifestaciji djela su izložili: Zlatko Šulentić, Ivo Kerdić, Ljubo Babić, Marino Tartaglia, Iva Simonović, Pexider Srića i Zdenka Siegher. Predavanja o umjetnosti održali su Milutin Cihlar Nehajev, Kosta Strajnić i Artur Schneider, a Antun Dobronić održao je predavanje o mladoj generaciji hrvatskih skladatelja. Glazbeni dio manifestacije, koncert za Invalidski dom u Osijeku i Društvo sv. Vida, održan je u Glazbenome zavodu.   
Manifestacija, za koju je plakat izradio Tomislav Krizman, bila je otvorena u ožujku i trajala je sve do lipnja 1916. Na otvorenju je ban Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije Ivan Škrlec Lomnički održao govor. Važnost te manifestacije za mladu generaciju hrvatskih umjetnika bio je uočen trenutno: „Kako se vidi, Proljetni će Salon dati prilike umjetničkim i muzičkim predstavnicima naše mladje generacije, da zajednički rade oko stvaranja jedinstvene hrvatske kulture.” Već prvi dan izložbu je pogledalo 1000 posjetitelja te su organizatori razmišljali o proširenju izložbenoga prostora u Ilici 54.  
Navedena manifestacija označila je početak novih strujanja u hrvatskoj likovnoj i glazbenoj umjetnosti.   
Također je u Zagrebu od 1914. do 1918. održano niz raznovrsnih izložaba, primjerice: izložba radova učenika Škole za umjetni obrt, izložba u Kr.(aljevskom) zem.(aljskom) arhivu dokumenata starije hrvatske povijesti te niz manjih izložaba. 
Knjige su bile tiskane u velikim nakladama, primjerice edicija Zabavna biblioteka, koju je uređivao književnik Nikola Andrić. Česti su bili koncerti klasične glazbe u Glazbenome zavodu u Gundulićevoj ulici, a svojevrstan vrhunac rada tijekom rata doživjelo je zagrebačko Kr.(aljevsko) zem.(aljsko) kazalište (danas HNK). 
Kazalište je zbog mobilizacije i novačenja moralo raditi s manje zaposlenika u orkestru i glumištu. Ipak, kazalište je imalo svaki dan na repertoaru dramske predstave, opere i operete, a ponekad su se izvodile i dvije predstave dnevno. Pod vodstvom ravnatelja drame Josipa Bacha postavljane su dramske predstave: Dubravka, Medeja, San ljetne noći. Repertoar je bio izrazito bogat te su se mogle vidjeti opere: Carmen, Aida, Tosca, Nikola Šubić Zrinski, potom operete: Šišmiš, Barun Trenk, Čar Valcera, a izvedene su i praizvedbe: Kavalir s ružom, Tristan i Izolda, Figarov pir. Također su izvođene i predstave koje bi se mogle tumačiti kao propagandne, primjerice: Zauzeće tvrđave ili Za kralja i dom. Gledalište je bilo u potpunosti ispunjeno, a često su dolazili i ugledni posjetitelji, ban, zagrebački gradonačelnik i ostali pojedinci iz političkoga života. 
Veliki broj predstava imao je dobrotvorni karakter, tj. novac od prodaja ulaznica bio je prikupljan za pojedina dobrotvorna društva, a za obitelji poginulih vojnika u kazalištu je u studenome 1914. godine održao koncert i Zlatko Baloković. 
Kazalište je radilo besprekidno tijekom rata, a i ansambl je također išao u gostovanje u Trst tijekom ljeta 1918. godine. Jedino je bilo zatvoreno od kraja studenoga do početka prosinca 1916. godine povodom smrti cara i kralja Franje Josipa I. 
Prvi svjetski rat ostao je zapamćen po velikim, višemilijunskim stradavanjima na bojišnici, a istovremeno su se u pozadini pojavili mnogobrojni socijalni problemi. U Austro-Ugarskoj, a time i u Banskoj Hrvatskoj, urušavanje je gospodarstva uzrokovalo pad životnoga standarda. Kulturni je život bio potpuna suprotnost od ratne svakodnevice. Dok su poznati umjetnici radili za vojsku, istovremeno se rad mladih generacija umjetnika afirmirao u javnosti te dolazi do pojave novih strujanja u umjetnosti. Može se reći da se kulturni život odvijao gotovo odvojeno od rata; tiskane su knjige, održavani su koncerti, predstave, izložbe i niz kulturnih aktivnosti koje su u konačnici imale dobrotvorni karakter. 

 

Autor: Marko Vukičević


Sample Colors
  • Wide
  • Boxed
en-UShr-HR