Teme

Ovom rubrikom predstavljamo niz tema o Velikom ratu obrađenih kroz raznovrsne članke temeljene na literaturi i arhivskom gradivu. Tim ćemo putem nastojati proširiti znanje o manje poznatim vidovima rata i približiti ga čitateljima. Teme koje obrađujemo bit će: vojni aspekti rata, gospodarske prilike u ratu, svakodnevnica u ratnom vremenu, priče pojedinaca te zanimljivosti.
7.4.2017.

Strategija i taktika u Prvome svjetskom ratu X.

Brusilovljeva ofenziva 

 

Na konferenciji u Chantillyu koncem 1915. saveznici su uskladili ratne planove prema kojima su sve države Antante – Francuska, Velika Britanija, Rusija i Italija – u ljeto 1916. godine trebale pokrenuti velike ofenzive radi uništenja vojne snage Centralnih sila i okončanja rata. Napad Nijemaca kod Verduna taj je veliki plan izjalovio te su na kraju sve ofenzivne akcije saveznika poslužile ponajprije kako bi olakšale položaj Francuske i oslabile njemački pritisak na zapadu.

Glavni stožer ruske vojske ozbiljno je shvatilo zadaću koju su od njega zahtijevali saveznici. U proljeće je na sjeveru pokrenut napad na njemačke snage koji se, kao i velika većina dotadašnjih, pretvorio u skupi poraz. Zapovjednici dviju armijskih grupa („Sjever„ i “Zapad„) nakon toga neuspjeha nisu se usuđivali krenuti u nove ofenzive predviđene za ljeto, premda je glavni stožer to od njih zahtijevao. Vjerovatno s namjerom da se dokaže, odnedavni zapovjednik grupe armija “Jugozapad„ general Aleksej Brusilov predlaže napad koji će izvesti postrojbe pod njegovim zapovjedištvom. Zamisao je bila jednostavna: veliki napad na jugu trebao je slomiti austrougarske armije u Galiciji te dovesti u opasnost desno krilo njemačke vojske. Nijemci će na jug u pomoć ugroženoj vojsci svojega saveznika dovući snage sa sjevera, a kada se to dogodi, trebao je uslijediti napad grupe armija “Sjever„ i “Zapad„ na oslabljene njemačke armije.

Sve je, međutim, ovisilo o uspjehu Brusilovljevih jedinica na južnome krilu ruske vojske. Problem koji je Brusilov postavio pred svoje podređene zapovjednike i vojnike bio je iznimno težak. Budući da je taj napad trebao biti diverzija, Brusilov nije dobio pojačanja ni u ljudstvu ni u teškome topništvu. Jednostavno, morao se snaći s onim što je u tome trenutku imao. Sve je mirisalo na još jedan neuspjeh jer su upravo postrojbe koje je imao pod zapovjedništvom te zime doživjele težak poraz pri pokušaju opće ofenzive protiv austrougarske vojske . Temeljit i lukav, konjički je general Brusilov dobro shvatio da od prijašnjih masovnih pješačkih napada i uobičajene topničke pripreme nema ništa i da se mora osloniti na temeljitu pripremu, usklađenost pješaštva i topništva te na iznenađenje kako bi imao ikakve šanse za uspjeh.

Iskoristivši zrakoplovno izviđanje prije svega, ali i brojne izviđačke akcije na taktičkim razinama, Brusilov i njegovi podređeni napravili su preciznu mapu svih neprijateljskih položaja. Svaki je časnik i dočasnik bio upoznat s rasporedom i snagom neprijateljskih jedinica koje su im stajale nasuprot. U pripreme su bili uključeni i vojnici koji će sudjelovati u prvim valovima napada, koji su vježbali izvođenje napada na poligonima u pozadini na kojima su bili izgrađeni postavi nalik onima koje će u napadu imati pred sobom.

Napad je trebao započeti topničkom pripremom u valovima: prvih nekoliko sati udar bi bio usmjeren na prve linije rovova austrougarske vojske, nakon kojih bi uslijedila stanka od sat vremena. Nakon toga bi slijedio još snažniji udar po istim postavima, nakon njega opet stanka, te udari i stanke koji bi se na kraju pretvorili u najsnažniji udar usmjeren na drugu i treću obrambenu liniju neprijatelja. Sveukupno, topnički napad bio je neuobičajeno kratak, svega po prilici pola dana, ali izuzetno snažan i precizan.

Odmah po završetku topničke pripreme u napad bi krenuli pješaci u četirima napadačkim valovima. Kako bi osigurao iznenađenje, Brusilov je primijenio taktiku kojom su se, s promjenjivim uspjehom, prethodne godine koristili Francuzi u ofenzivi u Champagneu: preko ničije zemlje dao je izgraditi komunikacijske rovove do neposredne blizine neprijateljske prve rovovske linije (najviše sto, a na mjestima i do tridesetak metara). Prvi val pješaka činile su manje grupe lako naoružanih vojnika opremljenih i obučenih za blisku borbu u rovovima. Njihova je zadaća bila da se brzim prodorom kroz topničkom vatrom oslabljene postave prve linije ubace u drugu i treću liniju, ometaju komunikacijske rovove, napadaju topničke postave u pozadini, kao i zapovjedništva jedinica. Bila je to, ako ne prva, a onda zasigurno jedna od najuspješnijih i najmasovnijih primjena taktike jurišnih odreda na bojištima Prvoga svjetskog rata. Ubrzo bi uslijedio drugi val među kojima i posade teških strojnica koje bi se utvrdile na mjestima prodora prvoga vala. Njih bi slijedio val pješaštva s klasičnim zadaćama osvajanja preostalih neprijateljskih uporišnih točaka koje su vojnici iz prvoga vala zaobišli.

Kako bi zbunio neprijatelja, Brusilov je namjeravao udariti po čitavome južnom bojištu i u napad pokrenuti sve jedinice koje je imao na raspolaganju. Premda je to značilo da ostaje bez rezervi za obranu u slučaju da plan loše krene, odnosno bez rezervi kojom bi iskoristio prodor u slučaju uspjeha, Brusilov je računao da će tim sveopćim frontalnim napadom zapovjedništvo austrougarske vojske biti prisiljeno u borbu ubaciti sve svoje rezerve i ravnomjerno ih rasporediti po cjelokupnome bojištu. Brusilovljev je napad ipak imao dvije glavne točke udara: prva i glavna s ciljem osvajanja grada Lutska u prvoj fazi, a zatim važnoga komunikacijskog središta Kovela, i druga na grad Černivci. Prvo je mjesto predviđena prodora bilo operativni prostor 4. armije austrougarske vojske, dok je drugo bilo u nadležnosti 7. armije, važan dio koje su činile hrvatske postrojbe u okviru XIII. zbora („zbor„ je bio službeni naziv za korpus u hrvatskome domobranstvu). U tome su korpusu zajedničke austrougarske vojske  služili vojnici s područja kraljevstava Hrvatske i Slavonije, u Otočkoj, Karlovačkoj, Zagrebačkoj, Bjelovarskoj, Osječkoj i Petrovaradinskoj pukovniji.

Napad je u početnoj fazi išao točno prema planu. Uspjeh je bio izvanredan: 4. armija gotovo se posve raspala, s gubitcima koji su u prvih nekoliko dana premašivali polovinu sveukupnoga ljudstva. Dojam je poraza bio tim veći što su znatan dio tih golemih gubitaka činili zarobljenici koji su se u desetinama tisuća predavali prvim valovima ruskih napadača. Masovne predaje nisu bile rezultat manjka volje za borbom vojnika iz mnogonacionalne monarhije, nego dosljedno provedene ruske topničke pripreme i usklađenosti topništva i pješaštva u napadu. Na početku topničkoga napada, u ranu zoru 4. lipnja, momčadi su austrougarskih jedinica u prvim linijama rovovskoga sustava zaklon našle u duboko ukopanim postavima predviđenima za zaštitu od napada teškoga topništva. Kada je topništvo utihnulo, mnogi su vojnici izašli iz zaklona misleći da je topnički napad prošao – mnogi od njih misleći da je to bio tek jedan od uobičajenih taktičkih topničkih napada manja intenziteta. Takvi su mahom izginuli u trenutku kada se na njih srušila vatra u drugome valu topničke pripreme, toga puta jače nego prijašnje. Ponavljanjem obrasca topnički napad – stanka, rusko je topništvo u austrougarskih vojnika stvorilo osjećaj nesigurnosti. Zbog toga su austrougarski vojnici oklijevali izaći iz dubokih protutopničkih ukopa u rovovske postave i strojnička gnijezda kada bi topnička vatra utihnula. To su iskoristili ruski vojnici iz prvoga jurišnog vala koji su iskočili iz komunikacijskih rovova koje su iskopali na ničijoj zemlji, pretrčali nekoliko desetina metara i jednostavno uskočili u ispražnjene neprijateljske rovove, dotrčali do otvora protutopničkih ukopa i zarobili sve koji su se u njima nalazili. Sve se to događalo u mintama nakon pada zadnjih granata.

To su, međutim, znali oni koji su napad preživjeli i koji su se uspjeli dokopati pozadine – a takvih nije bilo puno. Stoga su uslijedile optužbe, od kojih se jedna po učestalosti izdvajala: slavenski se vojnici iz Austro-Ugarske ne žele boriti protiv Rusa, svoje velike slavenske braće. Te su optužbe zahvaćale i Hrvate. Premda se 7. armija, u sastavu koje je bio XIII. zbor/korpus, držala mnogo bolje od 4. armije, i na tome je dijelu bojišta austrougarska obrana popustila. Rovovske linije koje su držale jedinice XIII. zbora napadnute su dan nakon općega napada na sektoru 7. armije. Ispostavilo se da je onaj napad iz prvoga dana bio diverzija koja je sakrila glavni udar – a taj je išao ravno na prostor obrane XIII. zbora. Dok su rezerve 7. armije bile angažirane u borbama s ruskim napadačima, na hrvatske se vojnike srušila glavnina ruske vojske. XIII. se zbor dobro držao na samome početku, uspijevajući u žestokim borbama zadržavati napadača tijekom prvoga dana. Ubrzo je brojčana nadmoć ruske vojske došla do izražaja i XIII. je zbor popustio. U tih nekoliko dana početkom lipnja XIII. je zbor prestao postojati kao djelotvorna vojna jedinica. Usprkos velikim gubitcima u ljudstvu i izgubljenomu prostoru, postrojbe u sastavu 7. armije – među njima, dakako, i XIII. zbor – uspjele su se konsolidirati zbog čega ta armija nije doživjela katastrofu poput 4. armije na sjevernome rubu bojišta.

Ustvari, istu su sudbinu dijelile i brojne druge jedinice austrougarske vojske, pogotovo one koje su činile 4. armiju. Zbog sloma obrane – vrhunac čega je bilo osvajanje grada Lutska – u pomoć su morali priskočiti Nijemci. Događalo se točno ono što je Brusilov predvidio, trebalo je još samo aktivirati preostale dvije ruske armijske grupe i krenuti u opći napad po čitavoj dužini istočnoga bojišta. Ali do toga nije došlo. Umjesto toga, zapovjednik je susjedne grupe armija “Zapad„, general Evert (Ewerth) – mnogi kažu s namjerom da napakosti svojemu takmacu Brusilovu – tek poslao nekoliko divizija iz vlastite rezerve kako bi iskoristili prodor jedinica grupe armija “Jugozapad„. Njima su se pridružile i neke gardijske divizije u rezervi glavnoga stožera ruske vojske. Sve su te rezerve ubačene na pravac prodora prema gradu Kovelu, u kojemu su se utvrdile regrupirane austrougarske postrojbe ojačane svježim njemačkim divizijama. Inovativni prodor Brusilovljevih postrojbi pretvorit će se tada u prokušani recept za neuspjeh, toliko već puta viđen – juriš za jurišem na dobro utvrđene obrambene linije kod Kovela istopili su Brusilovljevu ofenzivu. 20. rujna Brusilov je opozvao ofenzivu. Premda su u napadu postignuti znatni uspjesi, oni su ipak znatno zaostajali za onim što je prvotno zamišljao glavni stožer ruske vojske, pa i sam Brusilov. Nešto što je izgledalo kao početak sloma austrougarske vojske i ugrožavanje čitavoga obrambenog sustava Centralnih sila na istočnome bojištu, na kraju je bila bitka bez strateškoga značenja. S obzirom na to koliko je taj napor koštao rusku vojsku – procjene sežu od pola milijuna do milijun sveukupnih gubitaka – Brusilovljevu se ofenzivu slobodno može nazvati pirovom pobjedom.


Autor: Višeslav Aralica

Sample Colors
  • Wide
  • Boxed
en-UShr-HR