Teme

Ovom rubrikom predstavljamo niz tema o Velikom ratu obrađenih kroz raznovrsne članke temeljene na literaturi i arhivskom gradivu. Tim ćemo putem nastojati proširiti znanje o manje poznatim vidovima rata i približiti ga čitateljima. Teme koje obrađujemo bit će: vojni aspekti rata, gospodarske prilike u ratu, svakodnevnica u ratnom vremenu, priče pojedinaca te zanimljivosti.
10.3.2017.

Strategija i taktika u Prvome svjetskom ratu IX.

Istočno bojište

Istočno bojište bilo je predodređeno kao mjesto sukoba titana: tri najmnogoljudnije zemlje tadašnje Europe, tri – prema broju vojnika – najsnažnije vojne sile bile su spremne na međusobni sukob još od početka stoljeća. Pa ipak, taj je sukob ipak bio sporedan ratni teatar – pobjeda u njemu nije značila i pobjedu u ratu.
Prvotni ratni planovi triju velesila kao da su upućivali na taj sporedni karakter koji će bojište na Istoku imati tijekom rata. Njemački su ratni stratezi smatrali kako će se rat razriješiti brzom pobjedom nad Francuskom te kako će se tek nakon francuskoga poraza njemačka vojna sila okrenuti prema francuskome savezniku Rusiji. Takvo je promišljanje bilo temeljeno na procjeni da je, prvo, Francuska opasniji neprijatelj od Rusije te, drugo, da je logistička prednost Njemačke nad golemim Ruskim Carstvom tolika da će omogućiti brzi prijevoz njemačkih postrojbi na istok prije nego što se ruska vojska u potpunosti mobilizira i razvije u borbeni postroj. Njemački su stratezi procjenjivali da će Rusija biti spremna za veći sukob u roku od mjesec dana nakon proglašenja rata, odnosno otprilike tri tjedna za napadačke akcije manjih razmjera. Bilo je to kockanje s velikim ulogom, i usto temeljeno na krivim procjenama. 
Rusija je, naime, uz obilnu pomoć francuskih saveznika znatno poboljšala svoju željezničku mrežu, kao i svoj mobilizacijski sustav, zbog čega je mogla mobilizirati cjelokupno ljudstvo vojske u roku od 13 do 15 dana, što je za dan manje od njemačkih mogućnosti i za dan više od Austro-Ugarske Monarhije. Štoviše, ruski su stratezi, ponajprije zbog zahtjeva svojih zapadnih saveznika, razradili plan za borbu protiv Njemačke prema kojemu bi prvi udar uslijedio prije potpune mobilizacije ruske vojne sile. Što se pak snage ruske vojske tiče, ona je bila u dobroj mjeri nepoznanica kako za njezine saveznike tako i za neprijatelje. S jedne strane, ona u rat ulazi s lošom reputacijom kao prva europska sila koja je izgubila u ratu s jednom neeuropskom državom (Rusko-japanski rat 1905.). S druge strane, ona je najmnogoljudnija zemlja s naizgled neizmjernim mobilizacijskim mogućnostima i s ogromnim prostranstvima, što joj olakšava obranu, a buduće napadače obeshrabruje. Obeshrabrenje njezinih neprijatelja vidljivo je u prijeratnim planovima: ni Njemačka ni Austro-Ugarska nemaju za cilj svojih strateških promišljanja udar na središte Ruskoga Carstva, na St. Petersburg (u ratu preimenovan, odnosno slaveniziran u Petrograd) i Moskvu, čime bi izbacili titana iz rata. I jedni i drugi razmišljaju o pobjedi nad Rusijom koja bi se trebala dogoditi na bojnome polju u nizu po Rusko Carstvo iscrpljujućih poraza, zbog kojih bi car bio prisiljen na sklapanje mira. Svakako, takva bi pobjeda za Rusiju značila gubitak golemih dijelova carstva na njegovim zapadnim granicama, ali nipošto ne i uništenje carstva. Stoga se za strateške planove Centralnih sila u vezi s Rusijom može reći kako su oni bili ponajprije defenzivnoga karaktera, usprkos tomu što su bivali razrađeni prema tada svim velikim silama omiljenom strateškom načelu: napad, ofenziva, inicijativa.
Isto se može reći i za rusku strategiju razvijanu prije rata. U planovima za budući sukob europskih sila koje su ruski vojni stratezi stvarali još od 1873. defenzivni je karakter bio jasno vidljiv, u tolikoj mjeri da se javio znatan broj kritičara svih 19 varijacija obrane Ruskog Carstva koji su se sustavno izrađivali do 1913. godine. Već i ranije razvijaju se ideje ofenzivnoga ratnog plana usmjerenoga ili protiv Austro-Ugarske ili protiv Njemačke. Prva je ideja predlagala udar na jug, na Austro-Ugarsku, radi prodora u središte monarhije, osvajanje prvo Budimpešte, a zatim Beča. Razbijanjem Austro-Ugarske ruske bi se snage na sjeveru (u ruskome dijelu nekadašnje Poljske Kraljevine te uz granicu s Istočnom Pruskom), koje su dotad trebale biti u defanzivi, pokrenule prema zapadu, dok bi osvajačke postrojbe ruske vojske iz slomljene Austro-Ugarske udarile na Njemačku s juga. Ideja koja je predlagala udar prvo na Njemačku, a zatim na Austro-Ugarsku bila je manje ambiciozna jer je za cilj imala osvajanje Istočne Pruske i “izravnjavanje„ tzv. poljske izbočine, čime bi Rusija došla u znatno povoljniju stratešku situaciju u odnosu na Njemačku i Austro-Ugarsku. Daljnji bi razvoj operacija ovisio o rezultatu sukoba Njemačke i Francuske na zapadu. 
Premda su ta dva osnovna strateška plana ruskih stratega bila znatno ofenzivnijega karaktera od prijašnjih, oni su ipak i dalje upućivali na stanovitu dvojbu u vlastitu snagu, pogotovo u odnosu na Njemačku. To je vidljivo iz činjenice da su se ruski stratezi oglušili o prijedlog njihova saveznika Francuske, koja je predlagala – u skladu s vlastitim ofenzivnim Planom XVII. – hrabar udar glavnine ruske vojske kroz poljsku izbočinu u srce Njemačkoga Carstva, na Prusku i njezin glavni grad Berlin. 
Da stvar bude još gora, strateški plan koji je službeno prihvaćen na sastancima glavnoga stožera ruske vojske održanima u rano proljeće 1914. bio je ustvari kompromis koji je otupio oštricu ruskoga napada. Napad će se izvesti istovremeno na jugu i na sjeveru, protiv Austro-Ugarske i Njemačke, s otprilike ravnomjernim rasporedom snaga. Ostaje otvoreno pitanje treba li se tako ambiciozan plan smatrati pokazateljem ruskoga pretjeranog samopouzdanja. Premda je omjer snaga bio na strani vojske Ruskoga Carstva, koja je po broju divizija za trećinu nadmašivala broj divizija Centralnih sila, taj omjer nije bio tako izražen da bi se na osnovi njega stvarao toliko ambiciozan plan. Još manje ako u obzir uzmemo i omjer u naoružanju i logističke prednosti Cetralnih sila. Ruskim je stratezima moralo biti jasno da Rusija može izbaciti iz rata u najboljemu slučaju jednu od tih dviju sila, ali nikako ne obje. Stoga će prije biti da su ruski stratezi svoju strategiju sveli na nemaštoviti frontalni udar koji je, usprkos masovnosti, ustvari bio jedna golema diverzija. Bilo je to opet prešutno priznanje sporednosti budućega istočnog bojišta: i Rusi misle kako će se rat razriješiti na zapadu. A takvo je razmišljanje impliciralo nešto još važnije: rusku dvojbu u vlastitu vojnu moć. 
Strateška situacija Austro-Ugarske Monarhije bila je vrlo nepovoljna. Osim na sjeveru, na granici s Njemačkim Carstvom i Švicarskom Konfederacijom, mnogonacionalno carstvo i kraljevstvo ujedinjeno pod habsburškom vladarskom kućom bilo je sa svih strana okruženo ili otvorenim neprijateljima (Srbijom, Crnom Gorom i Rusijom) ili nepouzdanim saveznicima s kojima ima nerazriješene teritorijalne probleme (Italija i Rumunjska) i na čije neprijateljstvo u slučaju velikoga općeeuropskog rata može računati. S time je na umu Austro-Ugarska bila pripravna razmjestiti vojsku za rat na trima bojištima (Balkan, Rusija i Italija), dok su njezini stratezi pripremili čak četiri različita scenarija za budući rat: jedan za slučaj rata samo protiv Italije (plan “I„), protiv Rusije (plan “R„), protiv Srbije (plan “B„) i plan, koji su – ispravno – smatrali najvjerovatnijim, za rat protiv istovremeno Srbije i Rusije (plan “R+B„). U toj zadnjoj varijanti hrvatske su postrojbe (postrojbe u kojima su većinu ili znatnu manjinu ljudstva činili Hrvati) imale zadaću da, u sklopu XIII. (hrvatskoga), XV. (bosanskohercegovačkoga) i XVI. (dalmatinskoga) korpusa, drže položaje prema Srbiji i Crnoj Gori kao južno krilo cjelokupne austrougarske vojne sile. Budući da je glavni stožer držao kako ta dva korpusa nisu dovoljna za napadačka djelovanja prema Srbiji i Crnoj Gori, pridodao im je prema planu “R+B„ još dva korpusa iz Mađarske i iz Češke. Njima će se nakon objave rata priključiti još jedan korpus s ljudstvom iz Austrije za napad na Srbiju. S obzirom na to da je to značilo da je Austro-Ugarska na početku rata gotovo polovinu svoje ukupne vojske angažirala u napadu na Srbiju, bilo je jasno da je glavni stožer – koji se dade svesti na njezina vrlo energičnoga zapovjednika, generala Franza Conrada von Hötzendorfa – namjeravao prvo riješiti problem slabijega neprijatelja, a potom prebaciti vojsku na sjever i istok za borbu s Rusijom. Kao i u slučaju Rusije u odnosu na njezina saveznika Francusku, ovdje je Austro-Ugarska odustala od prvotnoga plana koji je bio usklađen s njihovim saveznikom Njemačkom. Prema tome planu austrougarska vojska trebala je u većini biti angažirana na udaru na Rusiju, koji bi trebao uslijediti prema sjeveru (prema “poljskoj izbočini„), a zatim bi trebao skrenuti prema istoku. Cilj je bio rasteretiti njemačke snage na sjeveru i u suradnji s njima ugroziti ruske snage koje su se sporo postrojavale u glavnome problemu ruske obrane – “poljskoj izbočini„ – izloženoj napadu sa sjevera, zapada i juga. 
I kao i na zapadu, ni na istočnome i jugoistočnome bojištu od pustih planova nije bilo ništa. Ruski se plan izjalovio u bitci kod Tanneberga, u kojoj su njemačke snage porazile dvije najsnažnije ruske armije (1. i 2.), austrougarsku u neuspjelome napadu na Srbiju te u porazu u bitci za Lviv (Lavov, Lemberg). Prve su bitke, tijekom jeseni 1914. ali i znatnim dijelom tijekom 1915. godine, imale karakter velikih pokreta vojska i golemih bitaka. Do ukopavanja vojska došlo je znatno kasnije nego na zapadu – ali je ipak došlo. Problem poljske izbočine tijekom 1915. godine ruska je strana riješila na za nju nepovoljan način – porazima u nizu bitaka, od kojih je najvažnija ona kod Gorlice-Tarnowa, i dugim povlačenjem u dubinu, pri čemu je ruski dio nekadašnjeg poljskoga kraljevstva prepušten Centralnim silama – ali ga je ipak riješila i izravnala svoju bojnu liniju. Odtad će se, na taktičkoj razini, sve zaraćene strane naći pred istim problemom pred kojim su se našli i vojskovođe na Zapadnome bojištu – kako probiti snažno utvrđene neprijateljske rovovske linije?   
Rusi su pritom bili izrazito nemaštoviti. U pravilu su se njihovi napadi svodili na valove pješačkih napadača koji su jurišali preko ničije zemlje, koji su čak i onda kada su bili uspješni, bili praćeni strašnim gubitcima. Tim se više izdvaja ofenziva koju je osmislio i proveo ruski general Aleksej Brusilov u ljeto 1916. godine.


Autor: Višeslav Aralica

Sample Colors
  • Wide
  • Boxed
en-UShr-HR