Teme

Ovom rubrikom predstavljamo niz tema o Velikom ratu obrađenih kroz raznovrsne članke temeljene na literaturi i arhivskom gradivu. Tim ćemo putem nastojati proširiti znanje o manje poznatim vidovima rata i približiti ga čitateljima. Teme koje obrađujemo bit će: vojni aspekti rata, gospodarske prilike u ratu, svakodnevnica u ratnom vremenu, priče pojedinaca te zanimljivosti.
1/12/2018

12. ulanska pukovnija

Habsburška je Monarhija među europskim velesilama bila na glasu zbog svoje konjice, pogotovo lake konjice. Još od Tridestgodišnjega rata, a zatim u ratovima tijekom 18. stoljeća, lako se konjaništvo u službi Habsburga borilo s takvim uspjehom da su ih počeli kopirati i druge zapadnoeuropske sile, te u svoje vojske uvode lake konjanike opremljene poput Habsburških: redom Pruska, Francuska, Engleska, Rusija, kao i ostale države Europe.

Ustvari je takva konjica za Europu bila uvoz s Istoka. Prodor je Osmanskoga Carstva u Europu, kao i četovanja njihovih saveznika Krimskih Tatara, doveo do stihijske preobrazbe konjice u državama koje su se našle na putu prodora Turaka i Tatara, koja sve više poprima izgled, naoružanje i taktiku njihovih neprijatelja, turskih akindžija i Tatara. Uz pravilo da su oni koji su se našli pred Turcima za svoje osnovno oružje odabrali konjaničku sablju, a oni pred Tatarima koplje. Od prvih nastaje tip konjaništva zvano husari, a od ovih drugih ulani.

Lako je konjaništvo imalo niz prednosti pred tradicionalnim teškim konjaništvom, koje su velike europske sile dotad uzdržavale kao elitu svojih vojska. Te se prednosti dadu svesti na dvoje: pokretljivost i znatno manja cijena održavanja takvih postrojbi u usporedbi s teškom konjicom. Upotreba ručnoga vatrenog oružja, koja je neutralizirala tešku konjicu na bojnome polju, imala je manji utjecaj na laku konjicu upravo zbog tih dviju spomenutih pogodnosti. Od lake se konjice nije očekivao klasični konjanički frontalni napad u zbijenoj formaciji na pješački obrambeni red. Laka je konjica preuzela ulogu izvidnice, prethodnice, spoja između pješačkih postrojba na bojnome polju i u pokretu, osiguranja bokova glavnini vojske. Premda se njome kao rezervom moglo koristiti i u klasičnome konjaničkom jurišu, u pravilu se to izbjegavalo te se njome u napadačkim operacijama koristilo za obuhvatne manevre, bočne napade na topništvo, na logistička uporišta, na razbijene pješačke formacije. Zbog takve taktike gubitci su, kako konja tako i ljudi, u postrojbama lake konjice bili razmjerno maleni u usporedbi s pješaštvom i teškim konjaništvom. U bitnome će upravo takva taktička upotreba konjice biti na snazi u svim europskim silama do početka Prvoga svjetskog rata.

Razvoj je konjaništva u Europi (uz iznimku Francuske) do Prvoga svjetskog rata obilježila potpuna nadmoć lake konjice nad teškom. Vidljivo je to i Habsburškoj Monarhiji, koja se polovinom 19. stoljeća odrekla 15 pukovnija svoje teške konjice (kirasira) reorganiziravši ih kao dragune. Pod utjecajem vojničke pomodnosti – ugledajući se u Prusku i zatim Njemačko Carstvo – upravo u tome razdoblju znatno se povećava broj i udio ulana u konjaništvu Monarhije, pretvaranjem dotadašnjih husarskih pukovnija u ulanske. U tijeku nešto više od stoljeća, do početka Prvoga svjetskog rata od prvotnih četiriju pukovnija ulana u Monarhiji organizirano je čak 17 pukovnija opremljenih na ulanski način (11 pukovnija u zajedničkoj vojsci i 6 pukovnija u k. k. Landwehru). Od tih su dvije, ona pod brojem 5 (Ulanenregiment Nikolaus II. Kaiser von Rußland Nr. 5) i brojem 12 (od 1912. službeni je naziv Ulanenregiment von Huyn Nr. 12, od 1915. izbačeno je ime počasnoga vlasnika) bile popunjene momčadi s područja Hrvatsko-slavonskoga Kraljevstva, dok su sve ostale bile popunjavane stanovnicima Galicije.

12. ulanska pukovnija osnovana je 1854. godine, a popunjavali su je u početcima regruti uglavnom iz Slavonije, a od kraja 19. stoljeća iz regrutacijskoga područja XIII. zbora, premda su i dalje prevladavali momci iz istočnih dijelova Kraljevstva. Pukovnijski je stožer prije Prvoga svjetskog rata imala u Varaždinu, dok je organizacijski spadala u 8. konjaničku brigadu u sastavu XIII. zbora (uz 9. husarsku pukovniju, čije se ljudstvo regrutiralo iz Srijema). Konjaničke pukovnije sastojale su se od dvaju diviziona (polupukovnija), od kojih svaki s trima eskadronima, a ovi opet od dviju kompanija. 12. pukovnija ulana imala je mirnodopsko sjedište svojih dvaju diviziona u Zagrebu (I. divizion) i Čakovcu (II. divizion). Jedan je eskadron (1. eskadron) imao sjedište u Sarajevu i bio pridodan XV. korpusu.

Premda je 12. ulanska pukovnija organizacijski i regrutacijski spadala pod XIII. zbor, zbog posebne organizacijske sheme austrougarskoga konjaništva glavnina 12. ulanske pukovnije (svi eskadroni osim 1.) nisu pratili ratni put ostalih postrojba XIII. zbora. Kao dio 10. konjaničke divizije bili su po izbijanju rata poslani u Galiciju, gdje su došli u sastav 4. armije. Kada je u listopadu 1916. raspuštena 8. konjanička brigada, 12. je pukovnija ušla u sastav 15. konjaničke brigade i 8. konjaničke divizije, prvo u sklopu 1. korpusa 7. armije, zatim 2. korpusa 6. armije, da bi kraj rata dočekala na jugozapadnome ratištu u sklopu 4. korpusa Sočanske armije. Premda je organizacijski nominalno pripadala većim konjaničkim postrojbama (brigadi, odnosno diviziji), u pravilu su njezini eskadroni nakon prve godine rata bili dodjeljivani pješačkim jedinicama, zbog čega je vrlo teško pratiti ratni put 12. ulanske pukovnije kao cjeline. U praksi se njihova djelatnost svela na izviđanje gdje je to bilo moguće, odnosno gdje nije bilo rovovskoga obrambenog sustava, kurirsku službu, privođenje zarobljenika, a najčešće kao pješačke rezerve. To je, uostalom, bila značajka i svih drugih konjaničkih jedinica Monarhije.

Modernizacija uniforma austrougarske vojske iz 1909. godine i uvođenje „štuka” sivih (hechtgrau) uniforma, uz neke iznimke (tirolske i dalmatinske jahače strijelce), zaobišla je konjicu koja je zadržala boje još iz vremena reorganizacije vojske 1867. godine. Premda je prvotno modernizacija bila predviđena i za konjicu, zbog tradicionalnoga ugleda konjice kao elitnoga roda vojske zapovjedništvo je konjaništva od cara Franje Josipa zatražilo i dobilo izuzeće. Boja je uniforme svih konjaničkih postrojba Monarhije bila plava (tamna ili svijetla) za gornji dio uniforme i crvena za hlače. Jedinice su se razlikovale prema boji pokrivala za glavu i boji puceta (srebrna ili zlatna).

Na ilustraciji je prikazan ulan u uniformi za izlazak i paradu, onakav kakav je izgledao početkom rata. Njegov izgled temelji se na poljskoj vojničkoj tradiciji. Na glavi mu je raskošna ulanska šapka (stilizirana prema kapi szapki kakva se nosila u južnoj Poljskoj), čiji je gornji dio pukovnijske tamnoplave boje, okićen konjskim repom. Preko ramena nosi krznom podstavljenu ulanku koja je kao i jakna tamnoplave boje, sa zlatnim pucetima. Obučen je u tamnocrvene hlače širokoga kroja, što je također utjecaj poljske nošnje. U ratnome pohodu jedini ustupak novomu dobu bila je „štuka” siva platnena navlaka, koja se presvlačila preko šapke kao i skidanje ukrasa od konjskoga repa. Tek je od polovine 1915. došlo do uvođenja novih uniformi u poljsko sivoj (feldgrau) boji, čijim uvođenjem nestaju razlike ne samo među pojedinim jedinicama, nego i tipovima konjaništva. U taktičkome pogledu te su razlike nestale još 1867. godine kada je reformom vojske iz naoružanja ulana izbačeno njihovo tradicionalno oružje koplje, a za sve je tipove konjice preporučena jednaka taktička upotreba na bojnome polju.

Ulan na slici naoružan je sabljom M.1869. U ratnome je pohodu pasao remen sa streljivom za pušku Manlicher M.1895, karabin verziju osnovnoga pješačkog oružja vojske Monarhije, koju su ulani u pohodu nosili prebačenu preko ramena.

 

Autor: Višeslav Aralica

Kalendar 2016.

O projektu

Uredništvo stranica "Prvi svjetski rat - pogled iz arhiva"

Projekt financira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

 

HDA - kontakt

Hrvatski državni arhiv

  • Marulićev trg 21
  • 10000 Zagreb Hrvatska
  • Tel: +385 1 4801 999
  • www.arhiv.hr
Sample Colors
  • Wide
  • Boxed
en-UShr-HR