Teme

Ovom rubrikom predstavljamo niz tema o Velikom ratu obrađenih kroz raznovrsne članke temeljene na literaturi i arhivskom gradivu. Tim ćemo putem nastojati proširiti znanje o manje poznatim vidovima rata i približiti ga čitateljima. Teme koje obrađujemo bit će: vojni aspekti rata, gospodarske prilike u ratu, svakodnevnica u ratnom vremenu, priče pojedinaca te zanimljivosti.
1/13/2017

Strategija i taktika u Prvome svjetskom ratu VIII.

Strategija i taktika u Prvome svjetskom ratu VIII

Jurišne postrojbe


Prvi je svjetski rat u vojnika na bojištu ostavljao dojam rata čovjeka protiv tehnike, borbe u kojoj je čovjek – vojnik na bojištu – gubitnik. Čovjek je nemoćan pred snagom topništva, strojnica, brzometnih pušaka, aviona, plinova, bacača plamena, tenkova. Sve što mu preostaje jest zavući se sve dublje i dublje u zemlju i nadati se da ubojiti topnički napad neće započeti baš za njegove smjene. A njegovoj domovini, da bi pobjedila u ratu, nije bilo druge nego graditi što više topova, što više projektila, strojnica, pušaka, sve bržih i boljih zarkoplova, tenkova i brodova. Taj su dojam vojnici prenosili svojim sunarodnjacima koji nisu imali prilike sudjelovati u borbama, a zajedno s njima prenosili su ga i ratni izvjestitelji. 
Svakomu ratu, međutim, potrebni su junaci, i to pravi ljudi, a ne tek "nepoznati junaci" – koncept razvijen upravo u ovome ratu, posvećen obilježavanju upravo takva nemoćna, jadna vojnika raznesena u samim početcima topničkoga napada u brojnim besplodnim ofenzivama. Uz zrakoplovne asove i poneke generale i više zapovjednike, oni koji su se ponajviše isticali kao pravi junaci rata bili su pripadnici tzv. jurišnih postrojbi. Obični vojnici skupljeni u malene jedinice, izuzetno hrabri dobrovoljci koji se prijavljuju za najopasnije zadaće, mladi i u naponu snage, oni koji prkose moći tehnike – to su bili pripadnici jurišnih postrojbi u sastavu većine vojski zaraćenih strana. Oni najpoznatiji među njima i oni koji su svima njima dali zajedničko ime bili su pripadnici njemačkih jurišnih postrojbi – “sturmtruppen„ (nekada i “stosstruppen“). Uz njih ostala su i imena “arditi„, “jagdkommando„, “corps franc„ i “nettoyeurs de tranchées„. Slava je ovih prvih, njemačkih jurišnih postrojbi ne samo zasjenila ostale slične postrojbe, nego je dobrano zamutila izvore ideje o ustrojavanju takvih postrojbi, njihove početke, a također i njihovo pravo značenje za ishod bitaka i rata. Od kraja rata pa do današnjih dana upravo su jurišne postrojbe prikazivane kao one jedinice koje su napokon uspjele razbiti “prokletstvo„ rovovskoga rata. Ono, dakle, što nije uspjelo topništvu bez obzira na tehnički napredak i povećanje broja cijevi i projektila, konjaništvu, tenkovima ni zrakoplovstvu, uspjelo je čovjeku. Kada se tako govori, misli se na neke od najuspjelijih napadnih operacija u ratu, poput početnih uspjeha u bitci kod Verduna (veljača 1916.), na bitku za Rigu zvanu još i Hutierova ofenziva (rujan 1917.), na bitku kod Kobarida (listopad 1917.), na prve faze njemačke proljetne ofenzive 1918. godine, preciznije na operaciju kodnoga naziva “Michael„ (ožujak 1918.). Upravo nas ti navodi moraju navesti na sumnju – je li priča o jurišnim postrojbama tek legenda?
Priča o jurišnim postrojbama počinje početkom ožujka 1915. godine kada na prijedlog jednoga njemačkog generala pješaštva ministarstvo rata Njemačkoga Carstva zapovijeda 8. korpusu stvaranje i obuku jednoga jurišnog odreda (Sturmabteilung). Na čelo te jedinice sastavljene od obkopara (pionira) i topnika postavljen je bojnik Calsow. U ljeto iste godine raspoređeni su na Zapadnome bojištu, gdje su pretrpjeli teške gubitke, a da nisu postigli ništa. Začudo, taj neuspjeh nije pokolebao vrh njemačke vojske koji je odlučio dati drugu priliku jurišnoj bojni – toga puta designiranoj kao odjel pod zapovjedništvom satnika pješaštva Willyja Martina Rohra. Premda je jezgra jedinice ostala opkoparska, Rohr ju je napunio i pješacima te organizirao drukčije od svojega prethodnika. Ono što je namjeravo jest stvoriti malenu jedinicu koja bi u svojemu sastavu imala raznoliko oružje i vojnike različitih specijalnosti – u neku ruku, stvoriti samodostatnu taktičku jedinicu na razini bojne. Njihova je zadaća ostala ista kao i ranije: predvoditi napad pješaštva, zauzimati istaknute djelove neprijateljskih rovova, otvarati rupe u neprijateljskoj obrani kroz koju će zatim prolaziti valovi nadirućega pješaštva. Početci takva djelovanja bili su u bitci za Verdun, u kojoj su vojnici Rohrova odjela izvršili otprilike 70 borbenih zadaća, ali nikada kao cjelovita jedinica, nego razdijeljeni u manje grupe dodjeljivani postrojbama određenima za napad. Jurišni su obkopari satnika Rohra oduševili ponajprije Princa nasljednika Wilhelma, zapovjednika Grupe armija zadužene za osvajanje Verduna. Nakon njega Rohrovi su junaci zadivili i generala Erika von Ludendorfa. Njegovom inicijativom ujesen 1916. zapovjeđeno je svakoj armiji na Zapadnome bojištu da stvori jednu jurišnu bojnu po uzoru na Rohrovu bojnu. Instruktori za obuku tih jedinica bili su jurišni obkopari i pješaci iz Rohrova odjela. Nakon obuke Rohrova je 5. jurišna bojna i dalje djelovala kao borbena jedinica, s promjenjivom ratnom srećom tijekom većega dijela 1917. i 1918. godine. 
Istovremeno kada i njemačka vojska, na razvoju i osnutku jurišnih postrojbi radili su i druge vojske zaraćenih strana. U francuskoj su vojsci postojale neslužbene jedinice zvane “corps franc„, koje su provodile nasilna izviđanja, prodore u pozadinu, hvatanje zarobljenika, te jedinice zvane "čistači rovova„ (nettoyeurs de tranchées), koje su nastupale u sklopu nove napadačke taktike francuske vojske od početka 1916. godine. U talijanskoj su se vojsci gotovo stihijski rađale jedinice “ardita„ (smjeli), koje su postale službene u ljeto 1917. i koje će se godinu dana poslije ujediniti u veliku jedinicu razine korpusa. Po uzoru na Nijemce i s instruktorima koji su dolazili iz Rohrove bojne, u austrougarskoj su se vojsci razvile jedinice zvane “jagdkommando„ (ili u kasnijoj fazi “sturmtruppen„). Taktikom ubacivanja manjih grupa pješaka u neprijateljske rovove koristili su se i Britanci i Rusi, premda nikada nisu oformili službene jedinice specifično namijenjene za takva djelovanja.
Ustvari su Rusi imali vrlo važno mjesto u razvoju jurišnih postrojbi. U Brusilovljevoj su ofenzivi u ljeto 1916. sudjelovale pješačke jedinice koje su primjenjivale – i to na razini neusporedivo većoj od njemačke vojske tijekom bitke kod Verduna – taktiku nalik onoj koja se pripisuje njemačkim jurišnim jedinicama. Inovativnom i smjelom upotrebom pješaštva u uskoj suradnji s topništvom general Brusilov uspio je probiti velike otvore u obrambenim postavima austrougarske vojske u Galiciji. U prvim je napadima u toj ofenzivi neprijatelj bio zatečen brzim upadima ruskih vojnika u prvi red rovova koji je uslijedio odmah nakon završetaka topničke baraže. Austrougarski vojnici – a među njima i veliki broj naših predaka koji su tim napadima svjedočili – često su bivali zarobljeni u svojim dubokim ukopima u koje su se sklonili od ruske topničke vatre, koja se u valovima obrušavala na njihove rovove. Istu će taktiku primijeniti njemački jurišnici tek godinu dana poslije, u Hutierovu napadu na Rigu i zatim u proljetnoj ofenzivi 1918. 
Upravo nam slučaj Brusilovljeve taktike pomaže razotkriti legendu o uspjehu jurišnih postrojbi. Ono što se na prvi pogled čini kao sjajan početak jedne nove vrste pješaštva čija je jezgra u Rohrovu odjelu, odakle se širi po čitavoj njemačkoj armiji, prelijeva se i na njihova saveznika, austrougarsku vojsku, a zatim i na njihove neprijatelje, tada poprima oblike s jedne starne stihijskoga razvoja s druge strane neovisna promišljanja o taktici u vojnika, nižih i viših časnika, kao i najviših zapovjednika suočenih s izazovima novoga načina ratovanja. 
Da bismo razumjeli nastanak jurišnih jedinica koje nastaju u svim vojskama zaraćenih strana u otprilike isto vrijeme, moramo na umu imati glavno obilježje života vojnika u rovovima koji su prošarali ondašnju Europu – dosadu. Golemu većinu vremena na golemoj većini bojišnice nije se događalo ništa važnoga. To naravno ne znači da je takav život bio lišen opasnosti – naprotiv, smrt, ranjavanje i bolest bili su sveprisutni, a gubitci su se gomilali čak i u razdobljima mira na bojištu. Zbog toga je takav oblik dosade bio uvijek praćen i osjećajem napetosti, nelagodom da svakoga trena može doletjeti fatalni projektil i u najmirnijemu danu donijeti iznenadnu i nimalo junačku smrt. Mnogi su mladi vojnici izlaz iz te nelagodne dosade vidjeli u izazovnim izletima na ničiju zemlju, u junačenju ulascima na neprijateljsko područje koja u pravilu nisu bila odobrena od zapovjednika. Takvi su se junaci zatim rado javljali kao dobrovoljci u akcije nasilnoga izviđanja koje su, kako je rat odmicao, postajale redovite i sve učestalije. U ratu “materijala„ – kako su taj rat nazivali sami sudionici – u ratu velikih brojki, takve su akcije malenih skupina znale ponekad uroditi izuzetnim uspjesima, koji su u pravilu bili praćeni nerazmjerno malenim vlastitim gubitcima u odnosu na štetu učinjenu neprijatelju. A onda kada bi urodile neuspjehom – takvih je bilo možda i više nego uspjelih – vlastiti su gubitci opet bili maleni jer su i jedinice bile malene. 
Bilo je za očekivati da takve akcije ponukaju neke od viših zapovjedinka da pokušaju razriješiti problem nepomičnoga rovovskog rata uz pomoć takvih malenih jedinica. Uobičajena taktika jurišnih postrojbi uostalom i nije bila takva novina kakvom ju se prikazuje. Pronalaženje slabe točke obrane neprijatelja, iznenadan i brz udar na tu točku, prodor koji dalje slijedi u pozadinu neprijatelja, udaranje na zapovjedna mjesta, logistička središta komunikacije što zatim dovodi do paralize i panike ostatka neprijateljeve obrane – onih čvrstih uporišta s kojima takve postrojbe izbjegavaju borbu – a sve to iskorištava u glavnome frontalnom udaru klasična topničko-pješačka masa, sve je to ustvari stoljećima poznata taktika lake konjice. Kada je konjica stvaranjem rovovskoga sustava zbog svoje ranjivosti i slabe vatrene moći postala neupotrebljiva, kada se pokazalo da je topništvo samo za sebe također nesposobno za uništenje višelinijskoga rovovskog sustava, bilo je za očekivati da se pojavi takva taktika lake konjice primijenjena na manje pješačke jedinice.  
Stoga za priču o uspjehu jurišnih postrojbi nije bitan Rohrov odjel koliko nova taktika i novi način obuke primjenjivan – nekada službeno “odozgo„, nekada pak pod inicijativom viših i nižih zapovjednika na terenu – u jedinicama svih zaraćenih strana. Zbog toga što su svi oni dijelili istu sudbinu i suočavali se s istim problemima koje je nametao rovovski rat, za očekivati je bilo da se u svih pojavi i slično rješenje: relativno malene, dobro naoružane, izvrsno obučene i motivirane elitne jedinice koje djeluju poput nekadašnje lake konjice. Tamo gdje je takva taktika primijenjena, slijedio je i uspjeh. Najveće uspjehe u ranije spomenutim bitkama, koji se obično pripisuju jurišnim postrojbama, ustvari nisu polučili vojnici koji su pripadali tako designiranim jedinicama, nego pripadnici “običnih„ bojni, pukovnija i divizija. Osvajanje utvrde Fort Douaumont u početcima bitke za Verdun, prodor kod Kobarida u kojemu se proslavio Erwin Rommel i njegova wirtemberška gorska bojna, Hutierova ofenziva i osvajanje Rige – to su bili uspjesi taktike, pripreme i obuke, a ne jedinica zvanih “sturmtruppen“.

Autor: Višeslav Aralica


Kalendar 2016.

O projektu

Uredništvo stranica "Prvi svjetski rat - pogled iz arhiva"

Projekt financira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

 

HDA - kontakt

Hrvatski državni arhiv

  • Marulićev trg 21
  • 10000 Zagreb Hrvatska
  • Tel: +385 1 4801 999
  • www.arhiv.hr
Sample Colors
  • Wide
  • Boxed
en-UShr-HR