Zrakoplovstvo

Već su na samome početku rata izviđači u zrakoplovima bili od presudne važnosti, pogotovo u bitkama na Marni i Tannenbergu. Taj je uspjeh dotada uglavnom sumnjičave visoke časnike uvjerio u vrijednost zrakoplovstva i njezinu nadmoć, barem u pogledu izviđanja, nad konjicom. Za zrakoplovno izviđanje iskorištena su tadašnja čuda tehnike: zračni balon (dirižabl, cepelin, zračni brod), telefon, zrakoplov i fotografski aparat. Zračni bi baloni plovili nepomično na nebu iznad rovova usidreni konopom za kopno, dok bi u košari stajao jedan promatrač koji bi telefonskom linijom navodio vlastito topništvo. Takvo se riješenje pokazalo vrlo ranjivim na topničku vatru (tu je „sedamdesetpetica” pokazala svoju vrijednost) i rasprskavajuća zrna, kao i na napade zrakoplova jednom kada su na njih montirali strojnice. Stoga se učinkovitijim za izviđanje pokazao zrakoplov i fotografski aparat. Brojni su sačuvani snimci bojnih položaja i rovova koji se čuvaju u arhivima i muzejima nekadašnjih zaraćenih strana (na stranicama ovoga portala neki se lijepi primjeri nalaze među snimkama zrakoplovca Sertića), koji pokazuju koliko je precizno takvo izviđanje znalo biti. Uspjeh je takve metode izviđanja doveo do potrebe da se neprijateljsko zrakoplovstvo također nekako neutralizira. Od pušaka i pištolja koji su neki piloti nosili u svojoj kabini kako bi pucali na neprijateljske zrakoplove (dok su drugi piloti pri letu svoje suparnike pozdravljali) preko pokretne strojnice na suvozačevu sjedištu, došlo se do pravoga riješenja – strojnice postavljene na nos zrakoplova, čija je paljba usklađena s vrtnjom propelera (sinkronizirana strojnica, izum nizozemskoga inženjera i proizvođača aviona u njemačkoj službi Anthonya Fokkera), koja je od ljeta 1915. sijala smrt i uništenje na nebu. I tako je pilotiranje avionima od bezbrižna lebdenja iznad pakla bojišta u prvoj godini rata postalo vrlo opasan sport.
Nazvati pilotiranje avionima u Prvome svjetskom ratu sportom nije samo slikovito – oni koji su avione vozili, uistinu su svoju djelatnost i doživljavali na taj način, kao nekakvo nadmetanje, megdan, dvoboj jednakovrijednih suparnika koji se međusobno poštuju, premda nastoje jedan drugoga ubiti. I ne samo oni – zrakoplovstvo i piloti bili su spas za promidžbu koja je nastojala zainteresirati svoju javnost i angažirati ju za podršku momcima na bojištu. U ratu u kojemu bitke traju gotovo čitavu godinu (bitka kod Verduna), a dobitci se mjere u kilometrima, u kojem klasičan junak – pješak, a još više konjanik – nemoćno stradava od dalekih i nevidljivih čeličnih čudovišta topova, bilo je doista teško naći načina da se rat čitateljstvu daleko iza bojišta prikaže na dopadljiv, romantičarski način. Tomu je također doprinijela i masovnost vojski: nema više sjajnih pojedinaca, plemića na konjima, pa čak niti generala i zapovjednika u koje bi se uprle oči javnosti – rat na svojim plećima iznose seljaci, malograđani, obični plebejci, „nepoznati junaci”.
Junake s imenima i prezimenima našli su u zrakoplovstvu. Neki od njih kao da su bili moderna utjelovljenja starih vitezova i mejdana. Barunima, braći von Richthoffen, dozlogrdila je nemoć konjice u kojoj su služili, sjeli su u zrakoplov i postali legendom. Kržljavi je plemić Georges Guynemer, u rodu s Bourbonskom kraljevskom kućom, iz pozadinskih postrojbi u koje su ga jedva primili otišao u zrakoplovstvo i skidao neprijatelje s neba do junačke smrti u rujnu 1917 godine. Za one pak koji za stara viteška vremena nisu marili, tu su bili Oswald Boelcke, Max Immelmann, Rene Fonck, Billy Bishop i brojni drugi buržuji, trgovci i seljaci koji su se vinuli u nebo. Tu je, na koncu, bio i zrakoplov – taj čudesni tehnički izum, čiji je napredak tijekom rata bio zadivljujuć. To je najbolje vidljivo na primjeru brzine: dok su zrakoplovi s kojima se ušlo u rat letjeli brzinama do stotinu kilometara na sat, nakon četiriju godina svi su letjeli više nego dvostruko brže.

Višeslav Aralica