Kraj srpnja 1914. godine početak je popuno nove situacije i problema za Gradsku redarstvenu stražu u slobodnome i kraljevskome gradu Zagrebu. Gradska redarstvena straža bila je gradska policija, operativni dio Kr.(aljevskoga) redarstvenog povjereničtva za grad Zagreb. Organizacijski se dijelila na pješačku i konjičku te kriminalnu policiju, tada nazivanu kriminalno redarstvo, a bila je nadležna isključivo unutar gradskih granica. Uz gradsku policiju djelovalo je i Oružništvo, vojno organizirana civilna policija, koja je bila nadležna izvan područja grada ‒ u kotarevima i županijama, međutim, u gradu su isto tako uz ophodnje čuvali vladine zgrade i kolodvore.
Mobilizacijom je bio obuhvaćen danas nepoznat, pretpostavlja se velik broj gradskih policajaca. Istovremeno su se počele osjećati posljedice mobilizacije kao udara na gospodarstvo, točnije na životni standard stanovništva. Manji broj policijskih djelatnika i pad životnoga standarda stvorio je osnovicu za porast kriminaliteta. Isto tako, zbog rata u grad su dolazili na obuku vojni obveznici od kojih su neki bili ranije evidentirani kao kriminalci. Tako su neki vojnici tijekom rata bili počinitelji raznih vrsta kaznenih djela, primjerice krađi i provala, a često se veći broj vojnika koristio prilikama i varao stanovništvo. Uz ovakve slučajeve vojno je osoblje najviše problema sigurnosti građana i njihove imovine zadavalo vikendima, kada su vojnici na dopustu pod utjecajem alkohola započinjali tučnjave u gradu.
Kriminalitet je u Zagrebu tijekom Velikoga rata, uz povremena događanja težih kaznenih djela, primjerice ubojstava, prema natpisima iz onodobnih tiskovina obilježio velik broj krađa, provala i prevara. Početkom rata uglavnom se krao novac, dok su se razni proizvodi: namirnice, razne potrepštine, obuća i odjeća krali u manjoj mjeri. Prevare, kao česta pojava, odvijale su se na više načina: uz lažno skupljanje dobrotvornih priloga događale su se prevare naivnih kupaca, a povremeno su se u Zagrebu pojavljivali i prevaranti koji su varali po cijeloj Monarhiji. Jedna pojava koja se događala u različitim intenzitetima bilo je i djelovanje „žepokradica” (džepara), najčešće po tramvajima. Uz učestala, uobičajena kaznena djela, bilo je i bizarnih slučajeva, poput krađe struje iz stanova s brojilima. Na nedozvoljene priključke nekada su se prikapčali sami ilegalni korisnici, a nekada su za njih to izvodili lažni djelatnici Gradske električne centrale.
Uz uobičajene zadatke istraživanja kaznenih djela te sankcioniranja raznih prekršaja izbijanje je rata snagama reda donijelo i niz novih zadataka. Tako je početkom rata gradska policija morala sprečavati kolanje neprovjerenih ratnih vijesti ‒ glasina među uznemirenim stanovništvom. Stoga su putnici pristigli vlakom na kolodvore kontrolirani kako bi se spriječilo krijumčarenje tiskovina iz neutralnih i neprijateljskih zemalja. Unatoč pokušajima sprječavanja, ratne su glasine svakim danom sve više kružile. Naime, građani su čuli zastrašujuće priče s bojišnica od ranjenika koji su se nalazili u Zagrebu na oporavku te je gradska policija bila primorana rastjerivati znatiželjnike koji su se skupljali ispred bolnica ili oko ranjenika na cesti kako bi saznali detalje s bojišnica.
Kasnije je u ratu policija morala kontrolirati pridržavaju li se kupci i trgovci propisanih maksimalnih cijena, potom provođenje odluke o ranijemu zatvaranju trgovina zimi radi ušteda ogrjeva i rasvjetnoga materijala ili zabrane posluživanja ratnih zarobljenika u krčmama, kojima je isto tako bilo zabranjeno ići u kina.
Unatoč državnoj intervenciji racionalizacijom proizvodnje i opskrbe pojavile su se nestašice koje s vremenom postaju sve izraženije. Pokušaji države da učini gospodarstvo održivim mjerama rekvizicije, aprovizacije i racionalizacije nisu bili dovoljni. Jedina mogućnost nabave pojedinih proizvoda legalnim načinima uz iskaznice rezultirala je nestašicama te su stoga pojedinci koji su imali mogućnosti, počeli gomilati zalihe hrane, potrepština, odjeće i obuće za vlastite potrebe na tavanima i u podrumima stambenih objekata. Kako je gotov novac naglo i svakodnevno gubio na vrijednosti, nagomilanim zalihama isto je tako stalno rasla vrijednost. Iz onodobnih tiskovina uočavaju se česte provale nepoznatih počinitelja na tavane i podrume te krađe uskladištenih potrepština, čime su vlasnicima nanošene velike štete.
Nestašice proizvoda rezultirale su pojavom i razvijanjem crnoga tržišta u gradu. Trgovalo se prije gradskih granica, izvan dozvoljenih tržišta i po ulicama. U Velikoj i Narodnoj kavani na Jelačićevu trgu bilo je središte ilegalne trgovine, koju onodobne tiskovine ironično nazivaju „Zagrebačka burza”. Moglo se kupiti sve tražene proizvode bez dodijeljenih iskaznica, ali po jako visokim cijenama. Pod kraj rata nastaju i otvorene ilegalne tržnice, kod Južnoga (danas Zapadnoga) kolodvora i na Baroševoj cesti (danas Branimirovoj ulici).
Postojanje crnoga tržišta potvrđuje da je hrane bilo, a daljnja potvrda toga nalazi se u novinskim člancima, koji donose vijesti o sprečavanju krijumčarenja hrane izvan Zagreba. Naime, gradska je policija provodila kontrole sumnjivih paketa na kolodvorima, u vlakovima te na cestama na izlazu iz grada. Namirnice koje su bile slane bez „izvoznih dozvola”, policija je predavala gradskomu Aprovizacionom odsjeku. Također, policija je provodila zapljene hrane koja se prodavala po slobodno određenim cijenama, a ne po propisanim maksimalnim, koju je isto predavala aprovizaciji.
Podlogu za česte prevare kupaca pojedinci su nalazili najčešće ispred obaju zagrebačkih kolodvora. U Zagreb je dolazilo kupovati hranu i potrepštine stanovništvo iz udaljenijih krajeva zemlje te su ih prilikom dolaska u grad često znali dočekati prevaranti, ponekad civili, a ponekad vojnici. Obećali bi im nabavu traženih potrepština i uzeli dio novca za polog, međutim, ne bi se više pojavili.
U onodobnim tiskovinama često istican kriminalistički, ali i zdravstveni problem tijekom rata u Zagrebu bila je nagla i velika pojava „tajne prostitucije.” Kako bi se spriječilo skoro epidemijske razmjere zaraza spolno prenosivim bolestima, policija je reagirala čestim, gotovo svakodnevnim racijama po ulicama i „tajnim zabavištima” te privođenjima i uhićenjima prostitutki i njihovih klijenata.
Tijekom rata pojavile su se i ilegalne kockarnice, koje su se najčešće nalazile u prostorijama pojedinih kavana. Te su prostorije sukladno gradskim propisima zbog uštede rasvjete i grijanja trebale biti zatvorene, međutim, dobile su novu, ilegalnu namjenu. Redarstvena je straža stoga morala provoditi i racije po ilegalnim kockarnicama, čiji su najčešći korisnici bili trgovci s crnoga tržišta i ratni dobavljači, koji su raspolagali velikim iznosima gotovoga novca.
Danas nije poznata stopa kriminaliteta u gradu Zagrebu tijekom Velikoga rata, međutim, prema člancima iz tiskovina može se uočiti stalan porast broja počinjenih kaznenih djela i prekršaja svake godine. U kriminalnim aktivnostima krajem rata počinju se pojavljivati i organizirane skupine kriminalaca, najčešće dezertera ‒ „vojnih bjegunaca”, koje počinju napadati i pljačkati gradsko stanovništvo.
Porast kriminaliteta u razdoblju od 1914. do 1918. godine bio je izravno povezan s ratom ‒ njegovom dugotrajnošću, urušavanjem gospodarstva, što je uzrokovalo izražen pad životnoga standarda stanovništva. Tijekom rata policijskih je djelatnika bilo sve manje, a osoba, civila i vojnika u gradu je svakoga dana bilo sve više, što je stvorilo pogodan teren za razne ilegalne aktivnosti.

Marko Vukičević