Francuska strategija: Plan XVII

Francuski je plan nazvan jednostavno „Plan XVII” jer je bio sedamnaesti po redu od Francusko-pruskoga rata, kojega su osmislili stratezi francuskoga Glavnog stožera. Svi su, jasno, bili usmjereni protiv Njemačke i međusobno su se znatno razlikovali. Poraz u ratu protiv Pruske 1870./71. pokolebao je francuske stratege koji su gotovo sve planove osnivali na ideji uspješne obrane i protunapada s ograničenim ciljevima vraćanja izgubljenih pokrajina. Nekakav se ambiciozni osvajački pohod u Njemačku nije uzimao u razmatranje – ali nije niti trebao, pogotovo nakon uglavljivanja trajnoga saveza s Rusijom. Računalo se da će se razbijanjem njemačkoga napada i prodora u Alsace i Lorraine u suradnji s napadom moćnoga ruskog medvjeda Njemačku dovesti u nevolju iz koje će se moći izvući samo traženjem za nju nepovoljnoga mira. Iznimka je bio šesnaesti plan, koji se pripisuje tadašnjemu dozapovjedniku Glavnoga stožera, generalu Victoru-Constantu Michelu.
Neke obavještajne informacije, dobro poznata činjenica da se u njemačkoj školi taktike njeguje nagnuće k obuhvatnim manevrima po bokovima, a ponajviše zdrav razum, koji bi svakome govorio da izbjegava frontalni napad na dobro razrađen sustav tvrđava – sve je to navodilo francuske stratege da u razmatranje kao vjerojatnu uzmu mogućnost da Njemačka napadne Francusku preko Belgije. General Michel radi tokom 1910. godine na izradi plana (koji se označava kao Plan XVI premda nije bio prihvaćen) koji izvjesnom drži pretpostavku da će glavni pravac njemačkoga napada ići kroz Belgiju. Njegov je prijedlog da se znatno osnaži područje između Verduna i Maubeugea (oslonac na gradove Sedan i Mezieres), da se u tome području organizira jedna nova jaka armija koja bi, u slučaju da rat s Njemačkom postane neizbježan, trebala čak biti pokrenuta preko granice u Belgiju. To bi onda značilo kršenje neutralnosti Belgije, čiji je garant Velika Britanija, glavni saveznik Francuza. Bio je to skandalozan zahtjev zbog čega Michelov plan nije bio prihvaćen. Naslijedio ga je general Joseph Joffre, koji je u zadaću dobio izradu novoga plana.
Joffre je bio dovoljno mudar da u novome planu, usvojenome i posve razrađenome do svibnja 1914., ostavi sve osnovne zamisli Michela, a da ujedno uvaži zahtjeve politike za poštivanjem neutralnosti francuskoga malog susjeda. Stoga i Joffreov Plan XVII djeluje kao razvodnjeni Michelov plan: Joffre je uvjeren da će Nijemci krenuti obuhvatnim pokretom kroz Belgiju zbog čega odlučuje ispuniti rupu sjeverno od Verduna s 5. armijom, dok će 4. armija stajati iza leđa 3. armiji (čiji je logistički centar Verdun) kao strateška rezerva koja će se pomaknuti na sjever ako se pokaže da Nijemci s jakim snagama prodiru kroz Belgiju ili će priskočiti u pomoć armijama na jugoistoku u njihovu prodoru prema Metzu i Strasbourgu. Joffre preuzima od Michelova plana ofanzivnu narav, s tom razlikom što je Michel mislio na ofanzivu na području Belgije, dok je Joffre na umu imao opći napad na čitavome frontu računajući da će Nijemci jačajući svoje desno krilo za napad na Belgiju oslabiti centar i lijevo krilo u Alsaceu i Lorraine.
Prava se ideja koja stoji iza Joffreova plana krije iza pomalo dosadnoga i neinventivnoga općeg juriša na Nijemce duž čitave njemačko-francuske i južnoga dijela francusko-belgijske granice koji je predviđao. Ona postaje vidljiva prvo iz rasporeda armija, a zatim i iz napadnih djelovanja u kolovozu. Četiri su francuske armije u gustome rasporedu bile predviđene na granici, numerirane u obrnutome smjeru od onih njemačkih (1. francuska stoji nasuprot 7. njemačkoj). Joffre organizira na sjevernome dijelu još jednu, dok postojeću 4. povlači neznatno u unutrašnjost jugozapadno od Verduna. Zamjetna je najveća koncentracija snaga na sjevernome boku francuske vojske, na prostoru Verdun-Sedan, tamo gdje se očekivao udar nakon obuhvatna manevra Nijemaca. Nakon objave rata i prvih pokreta vojska Joffre pokreće svoje armije u napad. To što prvo pokreće armije na jugu, dok onu najjaču grupaciju pokreće u napad posljednju nakon pomicanja prema sjeveru do Maubeugea (gdje se tada nalaze i Britanske ekspedicione snage – BEF) i uvođenja 4. armije govori nam da je tu ipak postojala jedna zanimljiva ideja.
Zamisao je (vjerojatno jer se time Joffre nije hvalio) bila da se napadom na jugu prisili Nijemce da odvoje dio svojih snaga iz centra (Metz) za obranu lijevoga krila (Strasbourg). Računajući na to da je njemački centar ionako oslabljen odvajanjem snaga potrebnih za obuhvatni pokret preko Belgije, Joffre misli da će njegove snažne 3., 4. i veći dio 5. armije biti znatno jače od njemačkih koje su im sučelice. Uništenjem njemačkoga centra Joffre bi došao u priliku da s juga odsječe njemačku vojsku koja je prodrla u Belgiju te da je udarcem sleđa posve uništi. A to bi za veliku pobjedu bilo sasvim dovoljno.
Kako znamo, Joffre se prevario pa se prva bitka u ratu, nazvana bitka (ili bitke) na granici, pretvorila u krvavi opći klasični pješački juriš koji, naravno, nije uspio. Dok su nekakvi uspjesi polučeni na jugu, napad na njemački centar pokazao je da je Joffre podcijenio neprijateljsku snagu, dok je njemački prodor kroz Belgiju pokazao da je Joffre podcijenio njemačku ambicioznost, da ne kažemo megalomaniju. Iako je Joffre pravilno procijenio da će Nijemci ići za obuhvatnim manevrom kroz Belgiju kako bi zaobišli sustav tvrđava, on je u svojim predviđanjima ipak ostao porazom kod Sedana 1870. godine pokolebani Francuz pa je vlastiti manjak ambicioznosti preslikavao na Nijemce. Držao je, naime, da će Nijemci u svojim planovima biti razumniji – to će reći oprezniji – i da će njihov obuhvat biti mnogo manja opsega. Nijemci će se, mislio je Joffre – i u tome nije bio jedini Francuz, u svome prodoru kroz Belgiju držati južno od rijeke Meuse, te će obuhvatni pokret njihova desnoga krila ići ponajprije na šire područje grada Sedana. U to je do kraja kolovoza bio uvjeren Joffre – do trenutka kada se sjeverni bok francuske vojske (5. i 4. armija, pridodani im konjanički korpus te BEF) naprosto urušio pod pritiskom mnogo snažnijega njemačkoga desnog krila.
Ipak, mora se priznati da je Joffreova ideja imala potencijala koji bi došao do izražaja da von Moltke nije ojačao centar i lijevo krilo u odnosu na Schliffenov plan. Možemo lako zamisliti prodor goleme njemačke vojske prema Schliffenovu planu kroz Belgiju prema središtu Francuske, dok u istome trenutku gledamo kako Joffreova grupacija armija razbija njemački slabi centar i južni bok, osvaja Alsace i Lorraine te prodire s juga u Belgiju i presijeca njemačku vojsku. Možemo dakle umjesto obostranoga neuspjeha u ostvarivanju strateških planova koji se u stvarnosti dogodio, zamisliti uspjeh jednih i drugih – jezgra bi se njemačke vojske tako našla pred otvorenim poljem Francuske, a francuska pak vojska u pobjedonosnome pohodu u unutrašnjost Njemačke i oslobođenje Belgije. Kakav bi to kaos bio? Kako bi onda izgledao taj rat? Bi li došlo do ukopavanja u rovove koji će ubrzo obilježiti rat na zapadu ili bi rat počeo nalikovati na brojne pokrete armija i divizija nalik na one iz Napoleonova doba, ili iz Francusko-pruskoga rata, ili iz Ruskoga građanskog rata? Kakvu bi ulogu u takvome ratovanju imala konjica? Bi li se sva ona već spomenuta imena vojskovođa okitila uspjesima i genijalnim poduhvatima?

Autor: Višeslav Aralica