Početkom Velikoga rata hrane je na području grada bilo u izobilju, međutim pojedini su trgovci iznenada i neočekivano povisili cijene hrane. Stoga su već 31. srpnja 1914. godine javno postavljenim oglasom bile proglašene „maksimalne cijene”. To su bile najviše dozvoljene veleprodajne i maloprodajne cijene na tržištu za kruh, slaninu, mast, jaja, krumpir, mlijeko i brašno. Od izbijanja rata i sve do jeseni 1915. godine na području slobodnoga kraljevskog grada Zagreba kupci su smjeli kupovati željene proizvode u neograničenim količinama. Još početkom rata grad je u svojoj ribarnici prodavao uz riječnu čak i morsku ribu, koju je nabavljao iz Primorja.
Tijekom rata, opskrbu stanovništva grada hranom i raznim potrepštinama vodilo je poglavarstvo slobodnoga kraljevskog grada Zagreba, tj. njegov Aprovizacioni odsjek. Zadatak toga odsjeka bio je osigurati ustaljenu opskrbu stanovništva sa što više proizvoda prodajom po nižim od „maksimalnih” cijena Odsjek je trebao utjecati na snižavanje cijena i time spriječiti prodaju po previsokim cijenama na slobodnome tržištu.
Prvi dućan Odsjeka bio je u Đorđićevoj ulici 4, a uskoro se otvaraju dućani na Pejačevićevom (današnjem Britanskom) trgu, na Gornjemu gradu, u Ilici i Vlaškoj ulici. Uz te dućane postojali su još Gradska mljekara u Dugoj ulici 12 (danas Radićevoj) te Gradska mesnica i ribarnica na Dolcu.
Poslovanje Aprovizacionoga odsjeka temeljilo se na stvaranju zaliha raznih roba koja bi bila puštena u prodaju za nestašica, također s ciljem snižavanja rasta cijena. Nadalje, u poslovanju su se koristili principom uštede također kako bi se stvorile zalihe. Tako je Odsjek nabavljao i prodavao gotove proizvode, primjerice tjesteninu, kako bi se uštedjelo brašno, potom je prodavao kocke za juhu ili konzerviranu hranu, najčešće tjesteninu u umaku od rajčice.
Gospodarstvo u cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji zbog mobilizacije, novačenja i korištenja željeznica za vojne potrebe već 1915. godine zahvaća kriza. Nedovoljan broj radnika, otežan prijevoz robe zbog opskrbljivanja vojske na bojišnicama i rekvizicije, smanjene količine roba ugrožavalo je osnovne procese gospodarstva. Radi ušteda pšenično se brašno, prema naredbi Zemaljske vlade, u cijeloj državi moralo miješati s kukuruznim, a od jeseni iste godine uvode se prva ograničenja u trgovini. Tada je gradska uprava uvela stanovništvu „krušne karte”, tj. dnevne kupone za brašno i kruh, koji su se mogli kupiti jedino u trgovinama Aprovizacionoga odsjeka ili kod određenih pekara. Od tada Odsjek i njegovi dućani imaju najveću važnost za prehranu stanovništva. Kupovina kruha i brašna bila je legalno moguća jedino na navedeni način i u točno određenim količinama. U pekarama i kavanama isprva se ograničava, a potom i zabranjuje proizvodnja i prodaja malih vrsta peciva od bijeloga brašna. Idućih ratnih godina sve se više namirnica – mast, slaninu ili krumpir ‒ moglo nabaviti samo na iskaznice.
Stoga je Aprovizacioni odsjek bio najveći trgovac na području grada Zagreba, koji je mogao i smio prodavati navedene osnovne namirnice uz niz drugih potrepština, primjerice, sapun, drva, ugljen ili petrolej. Robu je nabavljao od monopolnih poduzeća, koja su jedina bila ovlaštena za veleprodaju, primjerice žita, kukuruza, kave ili šećera. Odsjek je pregovarao s tim poduzećima kako bi nabavio dostupne količine pojedinoga proizvoda – „kontingent” koji se dogovarao prema broju stanovnika. Plaćeni kontingent dostavljan je željeznicom i nije uvijek stizao na vrijeme. Planiralo se racionalno raspoređivanje kontingenta da čim dulje traje – do sljedećega kontingenta – da ne dođe do potpune nestašice. Uz nabavu od monopolnih poduzeća, manji je dio hrane Odsjeku predavala i gradska policija – Gradska redarstvena straža. Policija je plijenila krijumčarenu robu i predavala je za aprovizaciju. Isto tako i robu trgovaca koji su prodavali po visokim cijenama, a ne prema „maksimalnim”.
Zbog velika opterećenja poslovanja Aprovizacionoga odsjeka, gradska uprava donijela je odluku o proizvodnji povrća u gradskim vrtovima kako bi se smanjila potreba nabave lako kvarljivih proizvoda. Isto tako, gradska je uprava donijela odluku o obaveznome obrađivanju neobrađenih zemljišta i neiskorištenih gradilišta. U onodobnim tiskovinama čitamo članke koji propagiraju uzgoj kunića i kokoši te obradu okućnica na gradskome području.
Da bi se poslovanje aprovizacije uvjetno rečeno rasteretilo, tj. da bi se umanjili problemi s nabavom, započelo se s prodajom konjskoga mesa, a uz to se Aprovizacioni odsjek počinje baviti i proizvodnjom hrane. Tako je gradska uprava unajmila tvornicu suhomesnatih proizvoda g. Neidhardta u Zagrebu te nabavljala svinje u Srijemu za proizvodnju masti, slanine, kobasice i salame.
Zbog problema s nabavom mlijeka gradska je uprava provodila zapljene mlijeka od kavanara i slastičara te je ograničila i zabranila proizvodnju i prodaju šlaga i bijele kave. U Gradskoj mljekari mlijeko se prodavalo uz iskaznice za malu djecu i bolesnike. Da bi se potrebne količine mlijeka mogle povećati, Grad je dogovorio proizvodnju s mljekarom u Velikim Zdencima.
Sve više proizvoda zbog nestašice, prehrambenih i neprehrambenih dobiva svoju zamjenu – „surogate”. Tako se goveđe, juneće, teleće i svinjsko meso nadomještalo konzerviranom hranom, konjetinom, mesom kunića, umjesto kave pila se cikorija, prodavale su se zamjene za papar, umjetna sladila itd. Povremeno su zamjenski proizvodi sadržavali štetne sastojke o čemu su potrošači bili obaviješteni putem tiskovina. Unatoč raznim „nadomjescima” sve je manje hrane bilo raspoloživo tako da i nestašice postaju sve veće, što je uvjetovalo nagli rast i jačanje crnoga tržišta u Zagrebu. Na tome tržištu svi prehrambeni proizvodi bili su dostupni, ali za izrazito bogate jer su se prodavali po visokim cijenama. Primjerice, mogao se kupiti kruh u neograničenoj količini po šest kruna za kilogram, dok je istovremeno radnička dnevnica iznosila između dvije i četiri krune. Možemo primijetiti da pojava crnoga tržišta ujedno potvrđuje da je hrane bilo.
Onodobne tiskovine ironično izvještavaju o poslovanju Zagrebačke burze, koja je imala puna skladišta hrane nedostupna na aprovizacijskome i slobodnome tržištu (agrumi, čokolada).
Unatoč teškoj gospodarskoj krizi, stalnomu rastu cijena, obezvrjeđivanju vrijednosti novca, otežanoj dobavi kupljenih roba i sve manjim količinama raspoložive hrane na području grada Zagreba, ali i sjeverne Hrvatske tijekom Prvoga svjetskog rata ipak nije bilo velike gladi. Dobra organizacija Aprovizacionoga odsjeka i velika poljoprivredna djelatnost na području sjeverozapadne Hrvatske, Slavonije i Srijema stvorile su mogućnost za ustaljenu prehranu stanovništva, pa su i veće količine hrane s područja Banske Hrvatske prodavane legalno ili su krijumčarene u austrijski dio Monarhije, gdje je posebice krajem Prvoga svjetskog rata vladala velika glad.

Marko Vukičević