Teme

Ovom rubrikom predstavljamo niz tema o Velikom ratu obrađenih kroz raznovrsne članke temeljene na literaturi i arhivskom gradivu. Tim ćemo putem nastojati proširiti znanje o manje poznatim vidovima rata i približiti ga čitateljima. Teme koje obrađujemo bit će: vojni aspekti rata, gospodarske prilike u ratu, svakodnevnica u ratnom vremenu, priče pojedinaca te zanimljivosti.
11.4.2016.

Austrougarska mornarica: organizacija i raspoložive snage velike pomorske sile


Početkom Prvoga svjetskog rata austrougarska je mornarica bila po ukupnoj tonaži brodovlja osma na svijetu, a po broju drednota dijelila je peto mjesto s Italijom. Od nje su po tonaži bile znatno jače mornarice Ujedinjenoga Kraljevstva, Njemačke, Francuske i SAD-a, dok su mornarice Italije, Rusije i Japana bile nešto veće, ali su svojim djelovanjem morale pokrivati puno veći teritorij. Tako velika sila imala je, naravno, vrlo složen i razgranat ustroj.

Organizacija i ustanove


Mornaricom je zapovijedao čelnik Mornaričkoga odjela Ministarstva rata u Beču. Godine 1913. njegovo je središte premješteno u Pulu iako je središnja uprava ostala u Beču pod vodstvom pomoćnika čelnika Mornaričkoga odjela. Čelnik Mornaričkoga odjela imao je status ekvivalentan ministru, bio je zadužen pred delegacijama braniti proračun mornarice, a imao je pravo neposredno pregovarati s ostalim ministrima i uputiti prijedloge vladaru. U trenutku izbijanja rata na ovome je položaju bio admiral Anton Haus, Slovenac iz Tolmina.
Još jedna vrlo važna osoba za funkcioniranje mornarice bio je lučki admiral u Puli, zapovjednik cijele gradske i lokalne mornaričke službe te cijele obale Istre izuzev Tršćanskoga zaljeva. Samo malo manje važnosti bili su zapovjednici pomorskih okruženja (njem. Seebezirkskommandant) u Trstu i Šibeniku.
Ustanove važne za učinkovit rad mornarice uključivale su zapovjedništvo zbora mornara (njem. Matrosencorps), koje je funkcioniralo kao kadrovska služba čitave mornarice, Pomorsko-tehnički odbor (proučavao je tehnička pitanja, poboljšanja u naoružanju, novogradnju itd.), Građevinski zavod, Hidrografski zavod, Mornaričku bolnicu, Opskrbni zavod, Mornarički zavod za odijevanje i tvornicu odjeće, Mornarički sud, Centar za veze itd. Sve navedene institucije bile su smještene u Puli. Jedini arsenal mornarice nalazio se također u Puli, a istovremeno je služio kao brodogradilište i središnja ustanova za tehničku opskrbu. Imao je 2000 stalnih radnika i do 3000 nadničara. Izvan Pule nije bilo nikakvih mornaričkih ustanova izuzev maloga odjela mornara u Trstu, podružnice arsenala s građevinskim odsjekom u Tivtu, baze i zapovjedništva riječne flotile u Pešti te mornaričkih škola. Vrijedi istaknuti i da se u Pekingu nalazio odred za zaštitu austrougarskoga poslanstva u Kini te još jedan za zaštitu male austrougarske koncesije u Tientsinu. Od mornaričkih škola valja spomenuti Mornaričku akademiju u Rijeci s oko 180 pitomaca (danas je to zgrada riječke bolnice), Školu za pomorske aspirante u Puli, Školski brod za kadete u Puli, Strojarsku školu u Puli, Dočasničku školu u Šibeniku (smještenu na dvama lučkim brodovima, Schwarzenberg i Donau), te Topničku, Minersku i Torpednu školu u Puli.

Luke i brodogradilišta


Glavna ratna austrougarska luka bila je Pula, a odabrana je zahvaljujući svojemu središnjem položaju na sjevernome Jadranu, otprilike na pola puta između velikih luka u Trstu i Rijeci. U Monfalconeu kraj Trsta nalazilo se veliko brodogradilište Cantiere Navale Triestino za civilne i vojne brodove. Većina je austrougarskih brodova, međutim, sagrađena u brodogradilištu Stabilimento Tecnico Triestino kod Trsta. Rijeka je također bila važna luka zbog svoje zaštićenosti i povezanosti sa zaleđem. Kao takva česta je bila polazna točka prometa tijekom rata. U brodogradilištu u Rijeci je uz druge, manje ratne brodove porinut drednot Szent Istvan, čije je opremanje dovršeno u Puli. Ta je odluka imala i političku pozadinu jer su Mađari inzistirali da dio flote bude izgrađen u njihovu dijelu Monarhije. U obližnjoj Kraljevici, također u vlasništvu mađarskoga Ganz-Danubiusa, izgrađeno je šest razarača klase Tatra, 12 torpiljarki i nekoliko pomoćnih brodova. Boka kotorska nudila je veliko zaštićeno pristanište za brodove, a luku i okolicu bilo je moguće nadzirati s Lovćena. Međutim, nije bilo dovoljno tehničkih sredstava da bi ju se unaprijedilo u veliko mornaričko središte. Ostale hrvatske luke važne za austrougarsku ratnu mornaricu bile su Šibenik kao baza manjih minsko-torpednih jedinica i zbog dočasničke škole, Veli Rat kod Splita zbog svojih tvornica, Zadar kao administrativno središte, Split kao industrijsko i trgovačko središte te željeznička postaja, Lošinj kao manje uporište za torpedne jedinice i zaštićeno sidrište za veće brodove u slučaju nužde te Dubrovnik kao lokalno središte i zbog gruške luke.

Osoblje mornarice


Brojčano stanje mornaričkih časnika bilo je u stalnome porastu uoči Prvoga svjetskog rata. Tako je 1913. bilo ukupno 900 mornaričkih časnika, a s pomoćnim službama 1630 časnika i činovnika. Ljudstvo je novačeno s pomoću popunidbenih zapovjedništava mornarice ili dobrovoljnim javljanjem, većinom iz redova pomoraca i ribara. Obvezna služba u mornarici trajala je četiri godine. Usprkos pribojavanju zapovjedništva, spremnost rezervista na borbu bila na visokome nivou. Tako se prilikom pune mornaričke mobilizacije uoči potencijalnoga sukoba s Crnom Gorom u svibnju 1909. od 10 000 pričuvnika samo 5 % njih nije odazvalo. Godine 1913. aktivnoga ljudstva bilo je 18 000, a 1914. bilo ga je 20 000, uključujući 401 višega dočasnika i 3766 dočasnika (s časnicima 22 900). Zanimljivo je da je povećana potražnja rezultirala povećanjem broja unovačenih ljudi iz unutrašnjosti, pa time i porastom broja Nijemaca, Čeha i Mađara u mornarici. Tako je u trenutku izbijanja Prvoga svjetskog rata Hrvata i Slovenaca (vodili su se kao jedna kategorija) u mornarici bilo 34,1 %, što je znatan pad u odnosu na 1900., kada ih je bilo gotovo 50 %. Časnici su bili pretežito Austronijemci i Mađari, dok je Hrvata bilo nešto manje od 8 %. U tehničkim službama mornarice bili su natprosječno zastupljeni Česi, koji su činili 10 % osoblja. Potreba komunikacije između ljudi različitih narodnosti dovela je do razvoja posebnoga jezika lingua di bordo, mješavine njemačkih, talijanskih i hrvatskih izraza.

Brodovlje austrougarske mornarice


Svi brodovi osim nekoliko podmornica i torpiljarki izgrađeni su u Austro-Ugarskoj. Godine 1901. Škoda je preuzela proizvodnju svih brodskih topova (dotad ih je proizvodila njemačka tvrtka Krupp) , dok je torpeda proizvodila tvrtka Whitehead u Rijeci. Riječ je o prvoj tvornici torpeda na svijetu. Tamo je još 1860. hrvatski časnik austrougarske mornarice Ivan Vukić (poznat i kao Giovanni Biagio Lupis) predstavio svoj izum, na temelju kojega je engleski industrijalac i tehnički direktor Riječkoga tehničkog zavoda Robert Whitehead izradio prvi torpedo. Brodovi su imali pogon na ugljen, osim najmodernijih razarača, torpiljarki i podmornica, koji su imali mješovit pogon. Većina brodova bila je maslinastozelene boje s narančastom vodenom crtom, koja je tijekom rata izmijenjena u tamnosivu. Razarači i torpiljarke bili su crne boje, koja je krajem 1915. izmijenjena u sivu, jahte su bile bijele, a podmornice tamnoplave.
Austro-Ugarska je posjedovala i prilično veliku trgovačku mornaricu (501 parobrod s ukupno 1 035 611 t i 12 105 članova posade), koja je početkom rata sklonjena u Trst i Rijeku, a manjim dijelom u razne zaljeve na hrvatskoj obali, npr. Bakarski zaljev, Prokljansko jezero i Novigradsko more. Dio brodovlja koji se izbijanjem sukoba našao u stranim vodama zaplijenile su neprijateljske države.

Oklopljeni brodovi:
Početkom rata austrougarska je mornarica u službi imala 16 bojnih brodova i oklopnjača, a još je jedan bio u izgradnji. Bili su to:
• Tri bojna broda drednota od 20 300 t, klasa Tegethoff: Viribus Unitis, Tegethoff i Prinz Eugen. Četvrti, Szent-Istvan, dovršen je u ljeto 1915.
• Tri konceptualno ponešto zastarjela bojna broda poludrednota od 14 500 t, klasa Radetzky: Franz-Ferdinand, Radetzky i Zrinyi.
• Tri zastarjela bojna broda preddrednota od 10 000 t, klasa Erzherzhog: Erzherzog Karl, Erzherzog Friedrich i Erzherzog Ferdinand Max.
• Tri zastarjela bojna broda od 8000 t: Habsburg, Arpád i Babenberg.
• Tri obalne oklopnjače od 5000 t: Monarch, Wien i Budapest.
• Vrlo zastarjela barbetna oklopnjača od 6900 t, Kronprinz Rudolf.

Krstarice:
Austro-Ugarska je početkom rata raspolagala sa svega dvije moderne lake krstarice, a još su dvije izgrađene tijekom 1914. godine. Ostalih osam krstarica i dva oklopna krstaša bila su zastarjela i sporija od bojnih brodova. U službi su bile sljedeće vrste brodova:
• Laka krstarica Helgoland od 3500 t, prema kojoj je nazvana klasa brodova kojoj su se kasnije priključile Saida i Novara.
• Laka krstarica Admiral Spaun od 3400 t.
• Dva zastarjela oklopna krstaša od 6300 i 7300 t: Kaiser Karl VI i Sankt Georg.
• Jedna zastarjela oklopna krstarica od 5200 t: Maria Theresia.
• Tri starije lake krstarice od 2300 t: Zenta, Szigetvár i Aspern.
• Dvije starije krstarice od 4000 t: Franz Joseph i Elisabeth (naizmjenično na Dalekome istoku).
• Dvije male i vrlo zastarjele torpedne krstarice od 1500 t: Panther i Leopard.

Razarači:
Razarače austrougarske brodove (početkom rata 18 modernih i sedam zastarjelih) moguće je svrstati u tri serije:
• Šest razarača od 800 t klase Tatra, dovršenih neposredno prije rata: Tatra, Balaton, Csepel, Lika, Triglav i Orjen. Tijekom rata izgrađena su još četiri: Dukla, Lika (II), Triglav (II) i Uzsok.
• Dvanaest malih i vrlo brzih razarača od 400 t, klase Huszár: Huszár, Ulan, Streiter, Scharfschütze, Uskoke, Wildfang, Reka, Velebit, Dinara, Pandur, Turul, Csikos. Početkom rata dovršen je još jedan brod ove klase: Warasdiner.
• Sedam zastarjelih razarača od 430 do 605 t: Magnet, Satelit, Trabant, Planet, Blitz, Komet i Meteor.

Ostalo brodovlje:
Austro-Ugarska je neposredno prije rata posvetila više pozornosti izgradnji torpiljarki, malih brodova (od 78 do 250 t), kojima je glavno oružje bilo torpedo. Početkom rata Austro-Ugarska je posjedovala ukupno šest modernih torpiljarki od 250 t, a još 24 ih je dovršeno tijekom rata. Uz njih imala je 24 modernih torpiljarki od 200 t (klasa Kaiman), 12 modernih obalnih torpiljarki od 110 t, šest starijih torpiljarki od 107 do 130 t (klasa Python) i 19 zastarjelih torpiljarki od 78 t (klasa Schichau). Starije torpiljarke bile su označene samo brojkama (npr. 27, 29 itd.), dok su moderne uz broj nosile slovo koje je označavalo mjesto gdje su izgrađene – npr. 50E (izgrađena u Engleskoj), 64F (izgrađena u Rijeci – prema talijanskome imenu Fiume), 51T (izgrađena u Trstu) itd.
Austrougarska je mornarica početkom rata imala svega šest podmornica (od kojih dvije zastarjele) malih dimenzija (250 t), a još jednu koja je u vrijeme izbijanja sukoba bila u izgradnji u Rijeci zaplijenile su austrougarske vlasti. Kasnije je izgrađeno ili od Njemačke kupljeno 19 podmornica, a još je jedna zaplijenjena od Francuza. Nazivale su se prema broju ispred kojega je stajala oznaka Ub. (njem. Unterseeboot), ali se u literaturi obično prije broja stavlja samo oznaka U. Glavna podmornička baza bila je Boka kotorska jer su iz nje podmornice imale kraći put do Albanije, Crne Gore i Otrantskih vrata. Pula je uređena kao pomoćna baza za sjeverni Jadran. Austro-Ugarska je početkom rata šest svojih podmornica koje su bile u izgradnji u Njemačkoj prepustila svojoj saveznici, smatrajući da je to više isplativo nego ih dostaviti na Jadran.
Od pomoćnih brodova austrougarska je mornarica imala: minonosac Chamäleon, brod-maticu Gäa, putnički parobrod Fürst-Bismarck, koji je služio kao baza torpednih jedinica u Boki, tegljač Herkules, dva velika parobroda za prijevoz ugljena Pola i Teodo, tanker Vesta, brod-maticu za podmornice Pelikan, brod-radionicu Cyklop, male minonosce Salamander, Basilisk i Dromedar te razne stražarske brodove, brodove za obuku, depot-brodove za mine, vodonosce, jahte itd.
Austrougarska riječna flota sastojala se od monitora (riječnih topovnjača) Bodrog, Temes, Körös, Szamos, Leitha i Maros, a još četiri ih je bilo u izgradnji (Enns, Inn, Sava i Bosna).
Uz svoje brodovlje austrougarska je mornarica imala početkom rata na raspolaganju 21 izviđački hidroavion iz tvornice Lohner, ali je tijekom rata izrađeno još oko 570 hidroaviona različitih namjena. Zapovjednik mornaričkoga zrakoplovstva bio je Hrvat Viktor Klobučar, a prva baza nalazila se na otočiću Sv. Katarina u pulskoj luci.

Boris Blažina

Kalendar 2016.

O projektu

Uredništvo stranica "Prvi svjetski rat - pogled iz arhiva"

Projekt financira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

 

HDA - kontakt

Hrvatski državni arhiv

  • Marulićev trg 21
  • 10000 Zagreb Hrvatska
  • Tel: +385 1 4801 999
  • www.arhiv.hr
Sample Colors
  • Wide
  • Boxed
en-UShr-HR