Teme

Ovom rubrikom predstavljamo niz tema o Velikom ratu obrađenih kroz raznovrsne članke temeljene na literaturi i arhivskom gradivu. Tim ćemo putem nastojati proširiti znanje o manje poznatim vidovima rata i približiti ga čitateljima. Teme koje obrađujemo bit će: vojni aspekti rata, gospodarske prilike u ratu, svakodnevnica u ratnom vremenu, priče pojedinaca te zanimljivosti.
11.4.2016.

Razvoj austrougarske mornarice uoči Prvoga svjetskog rata

Austrougarska ratna mornarica, od 1867. službeno nazvana Kaiserliche und Königliche Kriegsmarine (hrv. Carska i kraljevska ratna mornarica), bila je pomorska grana oružanih snaga Dvojne monarhije i početkom Prvoga svjetskog rata jedna od najvećih pomorskih sila na svijetu. Kako je djelovala gotovo isključivo na Jadranu, a mnogi su njezini članovi bili Hrvati, njezino su djelovanje i sudbina bili od velike važnosti za hrvatsku povijest. Kao primjer te važnosti možemo izdvojiti Pulu, koja je iz sela od 600 stanovnika nevjerojatnom brzinom pretvorena u najveću austrougarsku pomorsku bazu (1910. imala je 58 662 stanovnika).

Uvjeti razvoja austrougarske pomorske sile

Habsburška Monarhija, koja je nakon Nagodbe 1867. postala poznata kao Austro-Ugarska, počela se profilirati kao pomorska sila tek sredinom 19. stoljeća. Geografski položaj države ograničavao je razvoj mornarice na prostor Jadranskoga mora. Unatoč tomu valja imati na umu da je Jadransko more oduvijek bilo strateški važno zbog svoje duboke uvučenosti u središte Europe. Sve do sloma osmanske moći na Balkanu sjeverozapadni je dio Jadrana sa svojim jakim lukama i vezama s unutrašnjošću imao puno veće značenje od jugoistočnoga. Povećanim zanimanjem velikih sila za balkanski prostor početkom 20. st. prilike su se počele mijenjati. Austrougarske aspiracije došle su u sukob s talijanskima, posebno na prostoru Crne Gore i Albanije. Tako se uoči Prvoga svjetskog rata prostor Jadrana našao podijeljen između velikih sila Austro-Ugarske i Italije, neovisne ali slabe Crne Gore te još uvijek politički spornoga prostora Albanije.
Austrougarski dio Jadrana obuhvaćao je cijelu današnju hrvatsku i slovensku obalu, Trst i Boku kotorsku do crnogorske luke Bar. Ta je razvedena obala s mnogim pličinama i grebenima bila relativno teško prohodna, a time i lakše branjiva jer su se austrougarski mornari na tome terenu mnogo bolje snalazili od stranaca. S druge strane, teško prohodan prostor i brojni otoci omogućivali su neprijatelju da lako stvori uporište za prodor u unutrašnjost. Austrougarska je flota, dakle, morala biti spremna osujetiti pokušaj invazije već na otvorenome moru. Geografske karakteristike Jadrana uvjetovale su izgradnju flote s bojnim brodovima i krstaricama kraćega dometa, ali su i povećavale učinkovitost podmornica i manjih brodova poput torpednih čamaca.

Politička pozadina razvoja ratne mornarice

Izgradnja austrougarske mornarice bila je, osim ekonomskim stanjem, uvjetovana i unutarnjopolitičkim pitanjima. Prva zapreka izgradnji jake mornarice bila je tradicionalno nerazumijevanje i nesklonost bečkih vlasti za pomorske snage vlastite države. Na razvoj mornarice utjecao je jedan događaj od posebne važnosti za hrvatsku povijest, a to je pobuna talijanskih mornara u Veneciji 1848. protiv habsburške vlasti. Iako su Habsburgovci iduće godine vratili vlast nad gradom, pobuna je potaknula bečke vlasti da izgrade pomorske baze na hrvatskome dijelu Jadrana umjesto na talijanskome. Tako su niknule baze u Puli, Šibeniku i Boki kotorskoj. Ta se odluka pokazala ispravnom jer je Austro-Ugarska od 1859. do 1866. izgubila Veneciju i velik teritorij u sjevernoj Italiji.
Što se vanjskopolitičkih faktora tiče, jedan je od glavnih pokretača razvoja austrougarske mornarice u čitavoj drugoj polovici 19. st. bila talijanska politika, bez obzira na to što su od 1882. formalno Austro-Ugarska i Italija obje bile članice Trojnoga saveza. Važan faktor bili su talijanski iredentisti, koji su namjeravali Talijane unutar Austro-Ugarske ujediniti s matičnom zemljom. Drugi faktor bio je prethodno spomenuti sukob talijanskih i austrougarskih interesa na Balkanu.
Dodatna komplikacija za razvoj mornarice bio je otpor Mađarske, koja je jačanje austrougarske mornarice vidjela kao jačanje austrijskih interesa. Srećom, taj se otpor stišao kada je u brodogradnji počela sve više sudjelovati mađarska industrija, uključujući Rijeku, koja se nalazila u ugarskome dijelu Monarhije. Brzi je razvoj teške industrije u posljednjim dvama desetljećima 19. st., osobito u Češkoj, Moravskoj i sjevernome dijelu Mađarske, naime, omogućio ubrzani razvoj ratne mornarice.

Vrijeme ubrzane izgradnje austrougarskoga brodovlja

Iako je već viceadmiral H. F. von Spaun od 1897. zagovarao ubrzanu modernizaciju ratne mornarice, modernizacija je posebno uzela maha od 1904. nadalje, kada ju je počeo snažno podupirati prijestolonasljednik Franjo Ferdinand. Prije 1904. austrougarska je mornarica bila ponajprije namijenjena za obranu priobalja, ali je nakon toga u službu ušao znatan broj veća brodovlja prikladna za ofenzivne akcije. Admiral grof Rudolf Montecuccoli kao vrhovni zapovjednik mornarice 1904. – 1913. nadgledao je najveći program modernizacije i proširenja mornarice u povijesti Austro-Ugarske, a njegov nasljednik admiral Anton Haus nastavio je tu politiku. Tako je naručena izgradnja dviju serija od po tri bojna broda, dva oklopna krstaša, 36 torpiljarki, šest podmornica itd. Najveći dio austrougarskih brodova projektirao je Siegfried Popper, glavni brodograđevni inženjer austrougarske monarhije.
Odobren je poseban kredit za mornaričku izgradnju. Godine 1904. u Beču utemeljena je udruga Oesterreichische Flottenverein radi jačanja svijesti o potrebi jačanja mornarice, a o njezinoj uspješnosti svjedoči činjenica da se broj članova u 10 godina povećao sa 40 na 43 000. Utemeljena su i brodogradilišta u Monfalconeu kraj Trsta, Rijeci i Kraljevici.
Godine 1909. Austro-Ugarska je započela izgradnju prve eskadre s trima drednotima (teški oklopljeni bojni brodovi s najtežim topovskim naoružanjem) kako bi parirala Italiji, koja je tada gradila vlastite drednote. Razlog tomu ne leži isključivo u rivalstvu dviju država, nego je u igri bilo i nastojanje da izgrade flote koje su mogle parirati flotama Antante, čemu je pridonio i dolazak njemačkih brodova na Sredozemlje. Počelo se govoriti i o udruživanju flota Trojnoga saveza kako bi se u slučaju rata mogle koncentrirati na uništenje francuske flote. Ujedinjeno je Kraljevstvo 1912. zabrinuto jačanjem njemačke sjevernomorske flote prebacilo dio svoje flote sa Sredozemlja na Sjeverno more. Usto je došlo do zahlađenja odnosa između Francuske i Italije. Tada su snage Antante, barem na papiru, izgledale slabe naspram snaga Središnjih sila. Godine 1914. Austro-Ugarska je naručila izgradnju nove serije brodova koja je uključivala četiri bojna broda od 24 000 t, četiri krstarice od 4800 t, šest razarača i seriju velikih podmornica, ali ju je omelo izbijanje rata.
Usporedno s izgradnjom flote proširena je i mornarička organizacija, ali je ostala ograničena na samo jednu središnju ratnu luku – Pulu. Razmišljalo se o izgradnji još jedne velike baze u Šibeniku ili Splitu, ali nedostatak financijskih sredstava rezultirao je time da su ta dva grada služila tek kao pomoćne luke. Iz istih razloga nije realiziran plan izgradnje Visa kao isturenoga uporišta.
Obalne utvrde austrougarske mornarice bile su najjače na području Pule, posebno na Brijunima i na sjevernome ulazu Fažanskoga kanala. Važna utvrda Asino nalazila se na Lošinju. Zbog straha od moguća talijanskoga napada “s leđa” na području Trsta bila je predviđena izgradnja utvrda kod rta Spas (Salvore) i na rtu Zdobe na ušću Soče, kao i utvrđenje ušća Ause nadomak talijanske granice te zatvaranje Tršćanskoga zaljeva minama. Ti planovi međutim nisu obistinjeni jer se smatralo isplativijim uložiti sredstva u samu flotu. Niz utvrda izgrađen je polovicom 19. st. u Boki kotorskoj s ciljem zaštite pomorskoga uporišta, no brzim napretkom topništva one su ubrzano zastarijevale. Krajem 19. st. naglasak se stavlja na izgradnju putova i utvrđenih logora koji su sa svojim smještajnim kapacitetima mogli poslužiti kao osnovica za operacije protiv Crne Gore. Kao i na sjevernome Jadranu bilo je previđeno proširenje ovih utvrda, ali nije ostvareno. Austrougarska mornarica smatrala je da glavni element zaštite obale nisu utvrde nego flota, a na obali su ustrojene samo obalne zaštite, manji pješački odredi. To se pokazalo ispravnim jer neprijatelj tijekom rata nije ni pokušao izvesti veće iskrcavanje na austrougarsku obalu.
Uspješnost austrougarskoga programa izgradnje mornarice možemo sagledati u činjenici da se odnos tonaže talijanske i austrougarske ratne mornarice od 2,3 : 1 u korist Italije od 1904. do 1909. smanjio na 1,8 : 1, a 1914. bio je svega 1,4 : 1.
Pogonskoga je materijala (prvenstveno ugljena, u manjoj mjeri nafte) uoči početka rata bilo dovoljno za potrebe kratkotrajnoga sukoba, ali su se u drugoj polovici rata javile nestašice. Zalihe su se čuvale uglavnom u Puli, a u manjoj mjeri u Tivtu i Šibeniku.

Boris Blažina

Kalendar 2016.

O projektu

Uredništvo stranica "Prvi svjetski rat - pogled iz arhiva"

Projekt financira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

 

HDA - kontakt

Hrvatski državni arhiv

  • Marulićev trg 21
  • 10000 Zagreb Hrvatska
  • Tel: +385 1 4801 999
  • www.arhiv.hr
Sample Colors
  • Wide
  • Boxed
en-UShr-HR