Konjica u Prvome svjetskom ratu doživljava svoju propast. Tako barem tvrde neki vojni povjesničari, a tako su mislili i mnogi vojni teoretičari-suvremenici ratnih zbivanja. Ono što ju je uništilo, odnosno obezvrijedilo njezino značenje na bojnome polju, bili su topništvo, strojnice, brzometne puške te rovovski sustav osiguran bodljikavom žicom. Na kraju, obezvrijedio ju je i napredak znanosti i pojava oružja, što će konjicu izravno zamijeniti – premda ne u tome ratu, već u sljedećim ratovima: oklopna vozila. Stvari, kao i obično, ipak nisu tako jednostavne i jednoznačne.
Sumnja u stratešku važnost konjaništva u modernim ratovima pojavila se davno prije Prvoga svjetskog rata. Promatranje sukoba velikih sila na Zapadu (Europa i SAD), prije svega Krimskoga rata, sukoba između Francuske i Habsburške monarhije, Pruske i Habsburške monarhije, Francusko-pruskoga rata i Građanskoga rata u SAD-u, dao je dovoljno argumenata onima koji su tvrdili da je konjica prestala igrati stratešku ulogu u ratovima. Ipak, u većini je tih sukoba konjica znala donijeti prevagu, ili u pojedinačnim bitkama, primjerice, Francusko-pruskoga rata (Bitka kod Mars-La-Toura) ili, pak, u velikim diverzantskim prodorima koji su remetili i prekidali logističke pravce presudne za održavanje pokreta velikih pješačkih vojski kakve nalazimo u Američkome građanskom ratu. Važan je argument tim zagovornicima konjice bio i Drugi burski rat u Južnoj Africi, u kojemu su Buri svoje uspjehe u borbi protiv najsnažnije sile svijeta Velike Britanije imali zahvaliti upravo svojim konjaničkim vrlinama i inventivnoj primjeni konjaničke taktike, pri čemu su djelovali kao vrlo pokretno pješaštvo na konjima.
Zbog toga su velike europske sile dočekale početak rata s razmjerno velikim brojem konjičkih pukovnija, koje su tada uglavnom bile uvježbane kako za klasični konjanički napad s hladnim oružjem (sablja, mač, koplje) tako i za pješačko djelovanje. Velik broj pukovnija konjice – u Njemačkoj 110 pukovnija, u Velikoj Britaniji 31, u Francuskoj 56 (uz još 7 stacioniranih u Sjevernoj Africi), u Rusiji više od 120, 58 u Austro-Ugarskoj Monarhiji, može zavarati. Upravo je zahvaljujući vojnoj povijesti eurazijskoga prostora, u kojemu je konjica često igrala presudnu ulogu i u kojemu je pripadnost konjičkomu rodu vojske ujedno bio i znak društvenoga statusa, smatrano da je borbena vrijednost pukovnije konjice višestruko (u pravilu trostruko) veća nego pukovnije pješaštva. Zbog toga i nazivi jedinica zavaravaju: konjička divizija, primjerice, u Njemačkoj i Francuskoj imala je u punome sastavu 5250 vojnika za razliku od pješačkih koje broje 18 000. Konjičke su divizije, dakle, prema broju vojnika odgovarale jednoj pješačkoj brigadi francuske i njemačke vojske (predviđen broj nešto viši od 6000 vojnika), odnosno pukovniji ruske i austrougarske vojske (oko 4500 vojnika). Najveće samostalne konjičke jedinice s početka rata, korpusi konjice u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji, koji se obično sastoje od triju konjičkih divizija, ustvari su prema broju vojnika bile manje od pješačkih divizija. 
Znatno manji broj pušaka značio je i znatno smanjenu vatrenu moć postrojbe, koja je time izraženija što je broj topničkoga oružja u konjaničkim jedinicama bio razmjerno znatno manji, nego u istoimenim pješačkim jedinicama. Tako su, primjerice, u francuskoj i njemačkoj vojsci u konjaničkim jedinicama postojale topničke bitnice tek na divizijskoj razini, a strojničke sekcije na razini brigade (koje se sastoje od 2 ili do 3 pukovnije), za razliku od pješačkih jedinica, gdje je svakoj pukovniji bilo pridodano topništvo i strojnički vod. 
Bilo je stoga za očekivati da konjica neće moći opravdati važnost koja joj se, pomalo tvrdoglavo, na najvišoj zapovjednoj razini pripisivala. Razočaranje je uslijedilo na samome početku rata. Jedini samostalni konjički korpus francuske vojske, zvan prema svojemu zapovjedniku „korpus Sordet”, bio je smješten na lijevome krilu francuske obrane, upravo na onome mjestu na koji je krenuo najsnažniji udar njemačke 1. i 2. armije. Premda nam se iz današnje perspektive bijeg korpusa generala Andre Sordeta u snazi od 16 000 ljudi pred dvjema armijama ukupne snage od 743 000 ljudi može činiti kao jedini razuman potez, u doktrini primjena konjice tada na snazi u francuskoj vojsci bila je potpuni pobačaj. Jer jedna je od glavnih zadaća konjice bila i zaštita zalaznice, ometanje napredovanja neprijatelja pod cijenu najvećih žrtava kako bi se omogućilo uredno povlačenje većine vojske. Da stvar bude gora, dok se za brza kretanja pješačkih i topničkih jedinica koristilo željeznicama (pa čak i pariškim taksi automobilima), konjanike su nosili samo konji na svojim leđima. Sklonivši se u sigurnost pariškoga sustava utvrda, konjički je korpus morao ustvrditi kako su znatni gubitci u njihovim divizijama proizašli ne iz sukoba s neprijateljem, nego prije svega zbog iscrpljenosti njihovih konja. Premda je pred početak bitke na Marni konjica odigrala važnu ulogu u izviđanju, uočivši veliku prazninu između 1. i 2. njemačke armije pred Parizom, ona je opet podbacila u još jednoj njezinoj tradicionalnoj zadaći – gonjenju neprijatelja nakon pobjedonosne bitke na Marni.  
Jasno je bilo da će se od konjice posve odustati nakon utvrđivanja neprijatelja u neprekinuti rovovski sustav ojačan nizovima prepreka od bodljikave žice. Začudo, čak i nakon neuspjeha konjice u prvim mjesecima rata, francusko je vojno zapovjedništvo dalo konjici još jednu priliku krajem rujna 1915. za druge ofenzive u Champagnei. Premda su konjičke postrojbe u većini stajale u drugome ešalonu sa zadaćom iskorištavanja proboja koji su trebale izvršiti pješačke i inženjerijske jedinice, u jednome je slučaju konjanička jedinica poslana u napad radi zauzimanja triju njemačkih rovovskih linija. U zajedničkome djelovanju s pješaštvom i nakon mukotrpna rada francuske inženjerije koja je uspjela stvoriti dovoljno prostora za brzi juriš konjice, Francuzi su uspjeli zauzeti čak i neke dijelove treće, posljednje linije rovova. Zbog velikih gubitaka u napadu, zbog jačanja protunapada Nijemaca, kao i zbog neuspjeha na drugim dijelovima bojišta, taj lokalni uspjeh utopio se u općeniti neuspjeh te ofanzive. Visoko je zapovjedništvo taj konjanički napad proglasilo neuspjehom i odustalo od korištenja konjice u daljnjim napadnim djelovanjima na bojištu. Odtad pa do proljeća 1918. konjanici su korišteni ili kao pješaci u rovovima ili kao postrojbe vojne policije u pozadini. Novi je vojni priručnik za francusku konjicu napisan 1916. preporučivao klasične konjaničke napade samo u iznimnim slučajevima: u sukobu s konjičkom jedinicom (ako je neprijatelj na konjima, ne i ako nastupa kao pješaštvo), u sukobu s pješaštvom zatečenim na otvorenome prostoru, pri gonjenu razbijenoga, demoraliziranoga neprijatelja, pri napadu na otvorene topničke postave s boka ili otraga. 
Slična je sudbina zadesila i britansku i njemačku konjicu na Zapadnome bojištu. Britanci doduše nisu tako lako odustajali od upotrebe konjičkih postrojbi – vjerojatno i zbog sentimentalnih razloga jer su gotovo svi najviši časnici BEF-a dolazili iz redova konjice te su u pripremi svih ofenziva dovlačili velik broj konjanika, koji su trebali iskoristiti proboj njemačkih obrambenih linija te brzim prodorom u pozadinu uništavati logistička središta i topničke postave. Kako do znatnijih proboja u tim ofenzivama nije došlo, tako je i britanska konjica na Zapadnome bojištu uglavnom stajala besposlena do proljeća 1918. Povremena upotreba konjanika na taktičkoj razini u bitkama na Sommei ili kod Cambraia ili 1917. pri organiziranome povlačenju Nijemaca na „liniju Hindenburg” nije znatnije mijenjala općenito razočaravajući dojam koji je konjica ostavljala. 
Premda su Kozaci i ostali konjanici ruske vojske kao prethodnici znali poticati paniku i nered u vrijeme Brusilovljeve ofenzive u ljeto 1916., ipak je i na Istočnome bojištu konjica podbacila i nije djelovala na strateškoj razini – kako je priznao general Aleksej Brusilov, i sam konjički časnik. Ništa bolje nije prošla ni konjica Austro-Ugarske Monarhije, od koje se posebno puno očekivalo s obzirom na njezinu višestoljetnu reputaciju jedne od najboljih konjičkih vojski u Europi. Tim više što je udio konjice u ukupnoj vojnoj sili Monarhije – ali i u izdatcima za taj rod vojske – bio svakako najveći među velikim europskim silama.  
Ipak, uobičajena slika konjanika kako bezglavo i uzaludno juriša na prepreke od bodljikave žice i strojničku vatru ustvari je iznimka za koju nema potvrde da se tijekom rata igdje doista i dogodila. Primjena taktike pješaštva na konjima ustvari je prevladavala među svim zaraćenim stranama u prvim godinama rata, i tako je konjica uglavnom i djelovala. Njezini su gubitci u svim vojskama u odnosu na ostale rodove najmanji i u razmjernome i u apsolutnome broju. 
U zadnjoj godini rata konjica pokazuje svoje vrline: brzina konjice zaustavlja u trima navratima prodor njemačke vojske na francuskome odsjeku Zapadnoga bojišta u Proljetnoj ofenzivi, brigada marokanske konjice prodire duboko iza neprijateljske obrane na Solunskome frontu i zauzima Skoplje, britanska konjica krajem ljeta napokon čini ono što joj je zapovjedništvo BEF-a stavljalo u zadaću pri pripremi svake ofenzive te iskorištava proboj pješaštva kod Amiensa, i upravo ta konjica stiže do Monsa u zadnjima danima rata. Na Talijanskome bojištu, nakon katastrofe kod Kobarida i povlačenja prema Piavi, konjičke jedinice talijanske vojske jedine su u stanju pružiti otpor neprijatelju koji napreduje. Tradicionalna uloga konjice kao zaštitnice povlačenja krajem 1917. u tome je slučaju besprijekorno odigrana – te je borbe preživjelo manje od polovice konjanika, ali je tom žrtvom omogućeno većini talijanske vojske da prijeđe rijeku Piavu. 
Još je veći uspjeh konjica dosegla u Mezopotamiji i pogotovo u Palestini. Tolik uspjehda su na prijedlog samih vojnika i njihovih zapovjednika poučenih iskustvima borbi, pješaci na konju iz Australije, Novoga Zelanda i Engleske, dotad naoružani puškama i bajunetama, 1917. dobili sablje kojima su se u napadima koristili kao glavno oružje postajući tako klasično konjaništvo. Kao klasična konjica djelovat će s velikim uspjehom do kraja ratnih djelovanja. Upotreba britanske konjičke postrojbe nazvane Desert Mounted Corps netom ranije (Bitka kod Baršebe, 31. listopada 1917.), tijekom i nakon treće bitke kod Gaze (studeni 1917.), izvrstan je primjer koliko je konjica mogla biti uspješna i još uvijek pješačkim postrojbama nadmoćna – ako je dobro taktički upotrijebljena, naravno. Na svojemu putu od Gaze i Baršeebe do Damaska razbili su tursku vojsku u povlačenju i zarobili više od 100 000 neprijateljskih vojnika.    
Ponovni uspon konjice u završnim operacijama Prvoga svjetskog rata nastavit će se s još većim zamahom i u ratovima koji su se u Europi vodili neposredno nakon njegova završetka. Zadnje faze građanskoga rata u Rusiji kao i rat Sovjetskoga Saveza protiv Poljske imali su značajke sukoba velikih konjičkih jedinica. Konjica je tako, barem za jedno kratko vrijeme, opet postala strateški rod od presudne važnosti na Zapadu.

 Višeslav Aralica